Samo uvodna scena erotskog trilera Nizozemke Haline Reijn je dovoljna da shvatimo da lik kojeg glumi Nicole Kidman nije zadovoljna nečime u životu. Ne znamo mi još tada da je ona Romy Mathis, izvršna direktorica uspješne velike korporacije iz New Yorka, no nakon seksa s mužem Jacobom (Antonio Banderas), ona odlazi u drugu sobu, pali laptop i zadovoljava se gledajući neke sado-mazo porniće. Moćna je ona sredovječna žena koja se još uvijek itekako dobro drži za svoje godine, a svi nekako kao da je se boje. Potpuno je ona dominantna na poslu, njena riječ je zadnja što i ne čudi jer je šefica, a dio njene moći zasigurno počiva i u tome što je jedna od rijetkih žena u tom dominantno muškom svijetu visoke tehnologije i korporativne elite.
Čini se kao da je njen život savršen jer Jacob je kazališni redatelj, imaju oni dvoje djece, a njezin svijet kao da će se početi ljuljati čim upozna Samuela (Harris Dickinson), mladog stažista u njenoj korporaciji. Čak i prije jer impresionirat će je njegova lakoća u podčinjavanju i zaustavljanju psa koji je na ulici krenuo prema njoj i prije nego što se on pojavi u njenom uredu. Dok su svi prema njoj servilni, ulizuju joj se, govore ono što misle da ona želi čuti, Samuel se ponaša potpuno drukčije. Kao da nema straha prema njenoj poziciji moći, čak je otvoreno provocira i izaziva, a i njemu će postati jasno da to kod Romy izaziva zanimanje i pažnju. Kao da će taj mladi perverznjak nanjušiti da je i ona slična, da je frustrirana, nesretna, a on vjeruje da ima odgovor za to.
Upustit će se tako njih dvoje u tajnu vezu koja će funkcionirati kao igra dominacije u kojoj će Samuel biti taj koji je dominantan nad inače moćnom direktoricom, a ona će biti potpuno submisivna. Spoznaja da je nevjerojatno pali i uzbuđuje činjenica da apsolutnu moć nad njom ima mladić čiju karijeru pa i život bez problema može uništiti, dovest će do toga da počne riskirati sve što ime. Pomisao da riskira gubitak obitelji i svega što je gradila godinama bit će dodatno uzbuđenje za nastavak ove perverzne veze u kojoj će je mladi internist ponižavati i podčinjavati, a ona će uživati u tome. Naravno da ta veza ne može biti dugog vijeka, a vidjet ćemo kako će Romy reagirati kada se stvarno suoči sa činjenicom da bi zaista mogla ostati bez svega.
Iako se "Babygirl" najavljivao kao nešto nevjerojatno eksplicitno i uzbudljivo i nije sad to bilo nešto tako sočno. Predma se Nicole Kidman koja je osvojila Volpi cup za najbolju glumicu u Veneciji gdje je film premijerno prikazan, mora priznati hrabrost što se sa 55 godina odlučila na jednu takvu provokativnu ulogu. Nije da Kidman izgleda kao svoja prosječna vršnjakinja, već je ona i dalje iznimno atraktivna i privlačna, savršen izbor za takve elegantne i sofisticirane gospođe, a i ranije smo je mogli gledati u sličnim seksi ulogama. Možda sam očekivao da će "Babygirl" malo više zaglibiti u tim sado-mazo vodama, ali više je to film o paru koji dijeli velika razlika u godinama, ali i o prenošenju moći. Ne samo između žene i muškarca, već i između osobe koja se moći svjesno odriče i pristaje na to da bude podčinjena, bespomoćna, slaba jer sve ostalo u stvarnom životu (pa i moć) ima i očito je ništa drugo ne može uzbuditi.
Primjedbe
Objavi komentar