Teško se sjetiti kada me neki film ili serija šokirao toliko koliko ova potresna britanska mini-serija. "Adolescence" je dubinski uznemirujuća serija, zastrašujuća priča koja je tim potresnija jer sve ovdje djeluje tako stvarno, realno. Jednostavno ne znam koja je od četiri epizode serije koju su osmislili Jack Thorne i Stephan Graham šokantnija i brutalnija, a imponira način na koji je snimljena. Svaka od četiri epizode čija se radnja odvija u razmaku od nešto više od godinu dana snimljena je u jednom neprekidnom kadru što seriju čini posebno naturalističkom, autentičnom. Šireproblemska je to i sveobuhvatna serija koja savršeno hvata duh vremena i prikazuje kako izgleda međugeneracijski jaz danas i kako mi koji smo odrastali u preddigitalnom dobu uopće ne shvaćamo današnju djecu i mlade koji valjda od rođenja imaju mobitele, društvene mreže uz koje dolazi i drukčija vrsta komunikacije.
Od samog starta "Adolescence" kreće šokantno i brutalno kad shvatimo da ozbiljne policijske snage u šest sati ujutro upadaju u dom obitelji Miller. Očito policija ima čvrste dokaze da je 14-godišnji Jamie (izvanredni Owen Cooper) te noći ubio kolegicu iz škole Katie. U prve dvije epizode tako "Adolescence" djeluje kao policijska serija, i to jedna od onih prvoklasnih policijskih serija jer pratimo tu kako izgleda procedura nakon privođenja i dolaska u policijsku postaju. Sve je tu još šokantnije i strašnije jer smo potpuno prestravljeni optužbama s kojima je suočen taj dječak i baš poput njegovih roditelja jednostavno ne možemo vjerovati da je nešto takvo uopće moguće.
Kako je Jamie maloljetan, tako mora odabrati i odraslu osobu koja će biti uz njega tijekog ispitivanja, uzimanja njegovog DNK-a na analizu, psihofizičkog pregleda i sveg ostalog što ide. Tata Eddie (odglumio ga je sam Graham kojeg se sjećamo po cijelom nizu vrhunskih uloga u britanskom filmu i televiziji, a imao je i izleta u Hollywood) u početku ne može vjerovati da je njegov sin učinio ono za što je optužen iako nam vrlo brzo postaje jasno da su dokazi protiv njega vrlo čvrsti. I sjajno je prikazano kako se kod Eddiea i njegove žene i kćeri ta nevjerica s vremenom pretvara u osjećaj krivnje, tuge, borbe s razmišljanjem u čemu su oni pogriješili.
I dok nam vrlo brzo postaje jasno da je ovaj dječak zaista ubojica i da je ubojstvo djevojčice počinio na iznimno okrutan način, glavno pitanje koje postavlja "Adolescence" je zašto. Zašto se to dogodilo i kako je nešto takvo uopće moguće te nas na sjajan način uvodi u život današnjih adolescenata koji se možda i više nego u stvarnosti odvija u virtualnom svijetu, na društvenim mrežama gdje postoje neka druga pravila, drukčiji vokabular koji nam nije jasan. To ćemo posebno dobro shvatiti u drugoj epizodi u kojoj inspektor Bascombe (Ashley Walters) koji dan nakon privođenja pokušava u školi doznati nešto više detalja.
Tu školu pohađa i njegov sin koji će mu prevesti što znači pojedini emoji koji mi stariji bez nekih razmišljama znamo poslati u porukama. Shvatit će tada inspektor, a i mi skupa s njim da komentari koje je Katie ostavljala imaju neko potpuno drukčije značenje, a pojavit će se tu i izraz "incel". Riječ je o skraćenici za "Involuntary Celibate" odnosno "prisilni celibat", a odnosi se na osobu (najčešće muškarca) koja želi romantičnu ili seksualnu vezu, no ne uspijeva je ostvariti što doživljava kao nametnuto stanje, ne osobni izbor. Tek tada shvaćamo kako na muško - ženske odnose gledaju ti mladi i upravo je najšokantnija i najbrutalnija spoznaja da djeca danas o tome uče preko društvenih mreža, raznih influencera među kojima ima svakakvih bolesnih ljudi, preko pornografije koja je dostupna svima.
Gledaju oni te iluzije života koje im se serviraju putem društvenih mreža i smatraju da sve te kurvetine i kreteni koji se tamo pojavljuju vode živote kakve bi i oni trebali. Kako su oni uspješni, bogati, lijepi, atraktivni, a strašno je uopće i pomisliti košmar i kaos u glavama generacija koje uz to odrastaju i smatraju to realnim. Zapravo i ne moramo pomisliti jer u trećoj, možda i najšokantnijoj epizodi i jednoj od ponajboljih epizoda ikada emitiranih na televiziji, mi vidimo što je u Jamievoj glavi. Već godinu dana je u tom trenutku u pritvoru ili preciznije rečeno u psihijatrijskoj ustanovi za mlade s mentalnim bolestima, a na četvrtu i posljednju opservaciju dolazi dječja psihologinja Briony (Erin Doherty).
I to je zasigurno najšokantnija epizoda jer shvaćamo da Jamie uopće ne misli da je on nešto kriv, već da je on tu žrtva. Senzacionalno je to režirano, a i odglumljeno dok Briony iz Jamiea pokušava izvući iskrene odgovore i steći njegovo povjerenje, no i ona na kraju jednostavno neće moći vjerovati što se to događa s današnjim mladima. Najtužnija je pak posljednja epizoda u kojoj pratimo Jamieovu obitelj kako pokušava ostati na okupu, preživjeti u okruženju gdje svi na njih gledaju kao na familiju koja je odgojila monstruma.
Serija je to koja ne daje jednostavne odgovore ili objašnjenja zašto se to dogodilo jer obitelj Miller djeluje kao potpuno prosječna radnička obitelj. Potpuno nam je nejasno zašto je baš Jamie odlučio ubiti djevojčicu kad je to očito mogao učiniti i bilo koji od njegovih prijatelja, a ono što najviše plaši je spoznaja da se nešto takvo zaista bez problema može dogoditi, zapravo vjerojatno se i dogodilo. I da današnji klinci svijet doživljavaju potpuno drukčije od nas i ne samo da ih nikada nećemo moći razumjeti, već je pitanje kakav će to biti svijet u kojem te nove generacije odrastu i postanu nositelji društva.
Primjedbe
Objavi komentar