Poljska veteranka Agnieszka Holland vratila se sa sjajnom dramom, filmom koji možda i najbolje i najpreciznije aktualizira izbjegličku krizu u Europi. Te migracije ljudi iz Azije i Afrike prema Europi koje su masovnije krenule za vrijeme građanskog rata u Siriji, a do danas ne staju, čine se kao nerješiv problem. Naravno da bi najbolje rješenje bilo da svi ti ratovi završe, da se situacija u svim tim zemljama normalizira i da ti ljudi više nemaju zašto napuštati svoje domove, no nekako mi se ne čini da će se to dogoditi, barem ne u bliskoj budućnosti. Na koji način riješiti taj problem, pitanje je na koje nitko ne zna odgovor, a ovu veliku poljsku autoricu odavno znamo kao humanisticu pa i ne čudi da ona donosi kompleksnu, empatičnu i nadasve problemsku dramu.
Za "Zelenu granicu" je osvojila Holland čak sedam nagrada na festivalu u Veneciji, među njima i posebnu nagradu žirija. Trijumfirao je "Green Border" u izboru za poljski film godine, a imao je i tri nominacije za europski Oscar. Premda je radnja filma fikcionalna, djeluje sve ono što vidimo ovdje zastrašujuće realistično, kao da se zaista moglo dogoditi na granici između Bjelorusije i Poljske 2021. godine, kada se odvija radnja filma. Početak je to razdoblja kada se migrantska ruta pomaknula na istok jer je bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko te nesretnike sa svih strana svijeta odlučio iskoristiti za pokušaj destabilizacije Europske unije. Brojni ljudi iz tih trećih zemalja naivno su povjerovali propagandi da je iz Bjelorusije jednostavan ulazak u EU, no vrlo brzo svi oni shvatit će da su najobičniji pijuni u prljavom hibridnom ratu.
A svi oni koji igraju šah znaju da je pijune najlakše žrtvovati i pratimo priču o pokušaju ilegalnog prelaska granice iz perspektive više likova. Prvo iz skupine obitelji iz Sirije kojoj će se na putu pridružiti i jedna žena iz Afganistana, a vrlo brzo oni će na svojoj koži osjetiti kako su prevareni. Nakon što ih Bjelorusi preko bodljikave žice prebace u Poljsku, ovi će ih stalno vraćati natrag i tako unedogled u krug. Kada netko od tih nesretnika i umre, jedni će njihova tijela samo prebaciti preko žice na drugu stranu granice, sve dok ih ovi opet ne bace preko. Djeluje to zastrašujuće realistično, šokantno, potresno dok gledamo kako se prvo Bjelorusi iživljavaju nad tim ljudima i potkradaju ih, a ubrzo potom vidimo da ni Poljaci nisu ništa bolji.
Osim iz perspektive tih izbjeglica, priču pratimo i iz perspektive mladog graničnog policajca Jana čija je supruga u poodmakloj fazi trudnoće i psihijatrice Julie koja je nakon smrti muža odlučila preseliti u provinciju. Igrom slučaja Julia će se odlučiti pridružiti skupini aktivista koji pokušavaju pomoći izbjeglicama, a najveći uspjeh ovog filma je što te nesretnike koji bježe od užasa koje valjda ne možemo ni zamisliti, mi ovdje vidimo kao ljude. Ne kao brojeve koje pročitamo negdje na portalu da su se utopili na Mediteranu ili su se ugušili u nekom kontejneru, već kao stvarne ljude čiju patnju, očaj, bol, ubrzo i beznađe možemo osjetiti. Baš je to brutalna i potresna drama snimljena crno - bijelom kamerom koja daje poseban štih koja je u Poljskoj izazvala velike kontroverze.
Tijekom distribucije u tamošnjim kinima uoči filma su se prema nalogu poljske vlade morali prikazati propagandni filmovi u kojem je tadašnja vlast iznosila svoje stavove o problematici filma. U nekim je mjestima filmu zabranjeno prikazivanje, posebno u istočnim dijelovima zemlje uz samu granicu s Bjelorusijom gdje se i odvija radnja. Zastrašujuć je to prikaz brutalnog, okrutnog, surovog, ali i užasno ciničnog svijeta u kojem živimo i vjerojatno bi nam bilo lakše živjeti praveći se kao da se takvo nešto ne događa, no Holland nam to gura pod nos. Brutalan je tu odnos ne samo prema izbjeglicama, već vidimo i kako su poljski i bjeloruski graničari u smrtnom strahu jedni od drugih, ali i kako postoje ljudi spremni izaći iz zone komfora i riskirati puno toga za nekog kog uopće ne poznaju.
Primjedbe
Objavi komentar