Drama čija se radnja odvija na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete trijumfirala je u izboru za norveški film godine, a scenarist i redatelj Ole Giaver snimio je "Let the River Flow" prema stvarnim događajima. Događaj koji pratimo u ovom filmu u norveškoj je povijesti ostao zapamćen kao "Alta konflikt" i dogodio se na sjevernom dijelu Noreške kojim protječe rijeka Alta. Oduvijek je ta rijeka bila najbogatija lososima koji su se ondje mrijestili da bi se kasnije zaputili u sjeverna mora, a područje je to na kojem žive starosjedioci tih najsjevernijih krajeva Europe - Laponci ili Sami kako se sami vole nazivati. Potkraj sedamdesetih norveška je vlada odlučila na rijeci Alti izgraditi branu za buduću elektranu, a dovela bi ona u opasnost opstanak tamošnjih starosjedioca koji su se još tada gledali kao niži članovi društva.
I ne samo to, Norveška (pa isusjedne Švedska i Finska) je tada vodila asimilaciju laponskog stanovništva koje je imalo svoju kulturu, jezik, običaje, nešto poput američkih indijanaca. Norveško stanovništvo na Laponce uglavnom gleda s predrasudama i kao na manje vrijedna stvorenja i imaju oni gotovo pa status naših cigana, a cijelu tu političku dramu pratimo iz perspektive jedne mlade učiteljice. Ljeto je 1979. godine, a Ester (laponska glazbenica i aktivistica Ella Marie Haetta Isaksen) se upravo vratila kući u Altu kako bi počela raditi kao nastavnica norveškog u osnovnoj školi. Vrlo brzo će ona shvatiti kako okruženje ne samo da na Laponce gleda s predrasudama, već su i mnogi izrazito neprijateljski raspoloženi prema njima pa ona kolegama i neće ništa govoriti o svom laponskom porijeklu.
Povući će se ona u sebe, ne talasati, raditi svoj posao, sve dok je njen bratić Mihkkal ne nagovori da pođe s njom na prosvjede koji traju zbog nezadovoljstva vladinom odlukom. Malo, pomalo će Ester početi ponovno prepoznavati svoje laponsko porijeklo, počet će pobijeđivati strah, iako će to ići postupno, i pretvarat će se u jednu od vodećih u borbi za "slobodu" rijeke. Ta rijeka će za njenu zajednicu imati i veliko simboličko značenje jer krenut će njena ekipa s građanskim neposluhom, žestokim prosvjedima, aktivnostima kojima će pokušati skrenuti pažnju cijele zemlje na probleme laponske zajednice.
Istovremeno će Ester pokušati probuditi i ponos i zajedništvo i kod ostalih članova laponske zajednice, a snimio je Glaever iznimno kvalitetnu i realističnu dramu. "Let the River Flow" nas na izvanredan način upoznaje sa životom, problemima i diskriminacijom s kojom se susretala laponska zajednica u Europi. I to upravo zahvaljujući Ester, sjajnom liku čija će tranzicija iz zatvorene, šutljive, uplašene i nesigurne djevojke koja se stidi onoga što je biti postupna i dugotrajna. Pronaći će ona u sebi s vremenom dovoljno hrabrosti i ponosa, a uz njenu osobnu priču tu shvaćamo borbu svih tih ljudi koji se osjećaju stigmatizirano, odbačeno i prevareno. Što je najbolje od svega, snimljeno je to u retro štihu i sjajno je pogođen duh vremena.
Primjedbe
Objavi komentar