Jedan od vodećih talijanskih filmaša današnjice Paolo Sorrentino (Grande Bellezza) snimio je već drugi uzastopni film koji bi se mogao opisati kao posveta njegovom rodnom gradu, Napulju. Nakon ipak puno bolje "Božje ruke" dijelom inspirirane i vlastitim odrastanjem u gradu pod Vezuvom, "Parthenope" je ipak bitno drukčiji film. Tipično njegova stilizirana i vizualno nenadmašna poezija, erotična posveta mladosti i ljepoti prepuna simbolike. Ta simbolika se ponajviše ogleda u liku glavne protagonistice, djevojke po imenu Parthenope. Ona nosi ime sirene iz rimske mitologije u koju je zaljubljen bio bog Jupiter, a kada mu ona nije odgovorila, već se upustila u vezu s centaurom Vezuvom, u naletu bijesa Jupiter je Vezuva pretvorio u vulkan, a Parthenope u grad Napulj.
Tako je i ta filmska Parthenope rođena u moru 1950. godine, na plaži ispred vile bogatog kuma njene obitelji, a pratimo potom njen život u nekoliko epizoda od kraja šezdesetih pa do sredine osamdesetih. Uz epilog u sadašnjosti kada je ona već žena u sedamdesetim godinama života. I ranije je Sorrentino bio poznat po tome kao veliki ljubitelj lijepoga i prekrasne žene često su imale određenu poziciju u njegovim filmovima. No, jedna takva zanosna ljepotica, jedna od onih žena koje izazovu potpuni muk gdje god se pojave, sada je središnja figura filma jer Parthenope će izrasti u najljepšu djevojku Napulja. I sjajna je mlada glumica Celeste Dalla Porta koju je Sorrentino pronašao i dodijelio joj glavnu ulogu.
Nevjerojatno je ona fotogenična i kamera je stvarno voli, njeno lice i tijelo su jako često u prvom planu, a njenoj ljepoti ne može odoljeti gotovo nitko tko je vidi. Film je to smješten negdje na pola puta između drame i fantazije, a pratimo tu uglavnom Parthenopine susrete s brojnim muškarcima i situacije koje će je oblikovati. Iako izgleda to vizualno nenadmašno i iako imamo tu neke zaista odlične segmente, ostaje dojam kao da ni sam Sorrentino nije do kraja odlučio što bi sa svojim filmom. Bilo mi je malo čudno kako je film odmah nakon premijere u glavnom programu festivala u Cannesu prošao dosta mlako, no činjenica je kako je "Parthenope" ipak bitno slabiji film od većine prethodnih, kao i da je Sorrentino i dalje najveći baštinik Fellinijevog duha u talijanskom filmu.
Zaista djeluje povremeno to kao Sorrentinova stilska vježba kojom želi pokazati da je i dalje u formi i da je autor s posebnim stilom, no to mu nitko nikad nije ni oduzimao jer činjenica je kako je uz Lucu Guadagnina i Mattea Garronea on danas vodeći talijanski filmaš. No, bez obzira koliko lijepo gledati tu prekrasnu mladu ženu koja okupira doslovno svaku scenu ovog filma, ostalo mi je to nekako prazno, nefokusirano, a neki dijelovi su mi se činili ubačeni gotovo na silu. Tako da je na kraju ta Sorrentinova posveta Napulju, ljepoti i nesreći koje u jednom personicira ta neuhvatljiva i nedostižna ljepotica ostala ipak bitno ispod njegovog ranga.
Primjedbe
Objavi komentar