Iznimno ambicioznim filmom se u glavnom programu festivala u Cannesu predstavio poznati francuski glumac Gilles Lellouche. Nije "Beating Hearts" prvi film koji je Lellouche napisao i režirao jer prethodno je snimio on prilično nepretencioznu komediju "Sink or Swim" o skupini depresivnih sredovječnih tipova koji se odlučuju baviti sinhroniziranim plivanjem. S "Beating Hearts" je imao Lellouche očigledno puno veće pretenzije, možda da se istakne kao francuski Martin Scorsese ili David Lynch jer ova hiperstilizirana, gotovo pozerska romantična drama smjestila se negdje na pola puta između krimića kakve je snimao Scorsese i divlje romanse na tragu Lynchevih "Divljih u srcu".
I ne može se poreći da je to lijepo snimljeno i da je za francuske uvjete ogroman budžet od čak 35 milijuna eura utrošen dobro, no najveći problem je ovdje potpuno stereotipna priča koju kao da je napisao Chat GPT. Odlučio je Lellouche sam adaptirati roman Irca Nevillea Johnsona "Jackiea Loves Johnser OK?" i prebaciti ga iz okolice Dublina u grad na sjeverozapadu Francuske osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća. I film kao da je doslovno presječen na dva dijela jer u prvom su Jackie i Clotaire tinejdžeri (Mallory Vanecque i Malik Frikah), a u drugom dijelu su oni odrasli ljudi negdje u kasnim dvadesetima (Adele Exarchopoulos i Francois Civil).
I prvi dio je puno bolji iako je i to gotovo pa klasična varijacija na temu filmova poput "Bilo jednom u Americi" gdje će se dvoje tinejdžera zaljubiti, no unatoč toj fatalnoj ljubavi, mladog Clotairea ipak će odvući svijet kriminala. Pokušava čak ovaj film biti i neka društvena kronika Francuske tog doga, no baš i ne uspijeva, a odlučio se Lellouche na holivudski, gotovo pa spotovski stil u koji čak ubacuje neke elemene mjuzikla. I to u trenucima kada se Clotaire i Jackie zaljube jedno u drugo kao 15-godišnjaci i kada se desetak godina kasnije ponovno nađu. Ne može se poreći činjenica da je to lijepo snimljeno, kao i da se glumci trude, a imamo tu i jednu izvanrednu scenu pljačke.
No, djelovao mi je "L'Amour ouf" kako se naziva ovaj film u originalu, nekako banalno, nedostajalo mi je tu suptilnosti dok se prema kraju priča doslovno potpuno raspada i postaje besmislena, naivna, sentimentalna i neživotna. Valjda bismo trebali povjerovati da je moć ljubavi takva da se uz nju može zaboraviti na sve ostalo, a bogami kod tog mladića čudnog imena treba biti i slijep i glup da bi se prešlo preko puno stvari. Dok ih upoznajemo kao klince, oni su pravi bitanga i princeza par. Dok je ona pomalo buntovna, ali vrijedna učenica, on je problematični klinac iz velike radničke obitelji, delinkvent pa i kriminalac već u tim tinejdžerskim danima i prava noćna mora svakog roditelja koji ima kćer.
Kako i zašto će se ta djevojka zacopati kao blesava baš u tu mladu budaletinu koja se ponaša kao idiot, ostaje potpuno nejasno dok je scena u kojoj ona shvati da je zaljubljena u njega gotovo pa idiotska. Spoznat će svoje osjećaje Jackie u trenutku dok će Clotairea nekolicina ostalih školaraca mlatiti ispred kluba u kojem se skuplja tamošnja francuska balavurdija, a potom će oni zaplesati u toj zamišljenoj stiliziranoj La-La Land sceni uz "Forrest" The Curea. I premda njihova mladenačka ljubav baš i neće završiti najsretnije jer će se on još kao klinac pridružiti pravim, ozbiljnim kriminalcima, osjećaji neće okopniti ni godinama kasnije. Očekivao sam ipak puno više od ovog filma koji je nepotrebno razvučen na više od dva i pol sata i koji prema kraju ima sve manje veze s mozgom što narušava i više nego solidni dojam prve polovice filma.
Primjedbe
Objavi komentar