Gledajući ovu iznimnu i aktualnu francusku dramu imao sam dojam da je to i svojevrsni nastavak sjajnog Garroneovog "Io capitano". Naravno da "Sulejmanova priča" nema baš nikakve veze s nagrađivanim talijanskim filmom u kojem smo pratili pustolovine mladića iz Senegala koji se krijumčarskim rutama pokušava dokopati Europe. Prolazi on nezamislive užase kako bi se dokopao te obećane zemlje za sve te silne nesretnike koji riskiraju živote tim opasnim putem, a ako kojim čudom i uspije ilegalno ući u Europu, perspektiva mu je nikakva. Souleymane (sjajni naturščik Abou Sangare) je mladić iz Gvineje koji se uspio dokopati Europe i preko Italije je stigao on do Pariza, no od početka nam je jasno da se nije previše usrećio.
Radi on kao dostavljač hrane na biciklu za neku francusku inačicu Glova, a kako je u Parizu ilegalno, on radi na tuđem accountu. Naravno da to mora platiti i ostaju mu tek mrvice, a za dva dana ga čeka intervju o kojem ovisi hoće li mu biti dozvoljen azil u Francuskoj. A azil nije jednostavno dobiti i mogu ga ostvariti uglavnom oni kojima je život u njihovoj zemlji ugrožen i koji bi se povratkom kući našli u smrtnoj opasnosti. Zbog toga je Souleymane od svog zemljaka Barrya odlučio kupiti krivotvorene dokumente koji bi trebali potvrditi da je bio član opozicijske stranke, proganjan, mučen u zatvoru i bijeg u Europu mu je jedini spas. Pokušava on napamet naučiti sve detalje iz te očito lažne aplikacije i smisliti što uvjerljiviju priču koja će se poklapati s dokumentima, no baš ništa se neće rasplesti onako kako je Souleymane priželjkivao.
Snimio je profesor filozofije Boris Lojkine koji se u tridesetim godinama života odlučio prebaciti u svijet filma naturalističku, sirovu i surovu dramu o iskustvima jednog takvog očajnika. Djeluje "L'histoire de Souleymane" nevjerojatno autentično, gotovo kao doku-drama i skoro kao da pratimo dokumentarni film o nekom stvarnom nesretniku. Dinamično je to, brzo i intenzivno, a kompleksna je to drama o okrutnom i ciničnom svijetu u kojem živimo. Taj nesretni mladić nema baš nikakva prava i on je doslovno nitko i ništa, a gotovo svi koji ga susretnu pokušat će ga prevariti i dodatno iskoristiti. Humanistička je to drama o tragediji jednog čovjeka, a zapravo tragediji bezbrojnih ljudi slične sudbine koji su vjerovali da će u Europi pronaći blagostanje samo da bi shvatio da bi mu možda bilo bolje da je ostao kod kuće.
Jasno nam je kako je priča koju Souleymane štreba napamet kako bi spreman dočekao intervju u imigracijskom uredu izmišljena i posložena tako da bi onaj koji je sluša trebao nasjesti na nju. No, jasno nam je da je njegova stvarna priča možda još strašnija i užasnija, potresnija i tragičnija, ali jednostavno se ne uklapa u narativ na temelju kojeg bi mogao ishoditi odobrenje za ostanak u Francuskoj. Rijetko koji film je uspio ući tako duboko u problematiku ljudi poput Souleymanea koji pokušavaju ostati i opstati u Europi. Jasno nam je koliko je on jadan i očajan, kao i da je spreman na gotovo sve kako bi dobio dozvolu da se legalno zaposli u Francuskoj, nešto zaradi i pošalje kući.
Premijeru je "Sulejmanova priča" imala u sekciji Un Certain Regard festivala u Cannesu gdje je Sangare nagrađen za najboljeg glumca, a Lojkine je dobio nagradu žirija. Potpuno iznenađujuće je taj mladić iz Gvineje dobio i nagradu za europskog glumca godine i to u konkurenciji sjajnih glumaca poput Larsa Eidingera, Franka Rogowskog, Ralpha Fiennesa i Daniela Craiga. Odabran je Sangare za ovu ulogu sasvim slučajno dok su Lojkine i njegova ekipa u Parizu istraživali kako žive slični dostavljači hrane, a posao je to koji rade praktički isključivo imigranti, nerijetko oni ilegalni. Moćan je to i potresan film u kojem ćemo na kraju saznati i pravu Souleymaneovu priču.
Primjedbe
Objavi komentar