Izvanredan i originalan dokumentarac o jednom itekako poznatom događaju snimio je belgijski multimedijalni umjetnik i dokumentarist Johan Grimonprez. Sastavio je on sjajnu priču o kolonijalizmu, hladnom ratu i razdoblju početka šezdesetih i to isključivo arhivskim snimkama. No, unatoč tome riječ je o iznimno dinamičnom i uzbudljivom filmu koji se ističe perfektnim kombiniranjem slike i zvuka jer ta prevratna vremena u Africi, ponajviše u DR Kongu pratimo uz zvuke jazza. Upravo je jazz taj soundtrack za državni udar i to ne slučajno jer Grimonprez tu sjajno povezuje neke ne toliko poznate događaje jer su brojni poznati afroamerički glazbenici tog vremena i ne znajući iskorišteni kao paravan za rušenje demokratski izabranog predsjednika DR Konga, Patricea Lumumbe.
Odlično nas Grimonprez upoznaje s okolnosti tog vremena na prijelazu iz pedesetih i šezdesetih kada su brojne afričke zemlje konačno dobivale nezavisnost od europskih kolonizatora. Jedna od tih zemalja bio je i Kongo, ogromna država koja je do tada bila belgijska kolonija ili bolje rečeno posjed tamošnjeg kralja. Događa se sve to dok je Hladni rat između zapada i istoka na vrhuncu, a velika bitka se vodi i na sjednicama Ujedinjenih naroda u New Yorku. Propitkuje ovaj film i ulogu Ujedinjenih nacija čija je misija u DR Kongu bila prva mirovna misija poznatih plavih kaciga, no s odmakom od šezdesetak godina shvatit ćemo da je bila to sve samo ne mirovna misija.
Jednako koliko je to film o povijesti, film je to koji vuče paralele sa sadašnjosti jer DR Kongo je i danas potpuno nestabilna država u kojoj se lome interesi valjda svih svjetskih sila. I to nije slučajno jer nalaze se ondje valjda najveće zalihe uranija, kobalta i sličnih iznimno vrijednih ruda koje su i glavni razlog zašto se stalno ondje izazivaju nemiri, udari i krvavi ratovi. Sjajno Grimonperez povlači paralele između prošlost i sadašnjosti jer dok danas možda razmišljamo kako nikad u novijoj povijesti situacija u svijetu nije bila tako nestabilna, vidimo da je to gotovo pa stalno stanje.
Vidimo napetosti između istoka i zapada, ispade sovjetskog šefa Nikite Hruščova koji trijumfalistički lupa cipelama na sjednici UN-a, docira zapadu i poziva na kraj kolonijalizma, no nije baš da su u njegovoj zemlji i cijelom istočnom bloku cvjetale ruže. Brutalna je to i strašna priča o Africi i jednoj zemlji kojoj i nakon nominalnog priznanja nezavisnosti nije dopušteno da bude zaista samostalna, a ubrzo nakon tih prevratnih događaja pretvorila se u diktaturu Mobutua Sese Seka koji je zemlju preimenovao u Zair i ostao doživotni predsjednik kao marioneta zapadnih sila. Priča je to o pokušaju Afrike da se doista izbori za svoj glas i da se samoodredi o svojoj budućnosti i kako je to brutalno i perfidno zgaženo u korijenu. Jazz i pokušaji dekolonizacije isprepliću se tu u ovoj gotovo zaboravljenoj hladnoratovskoj priči kada su brojni veliki glazbenici poput Louisa Armstronga, Dizzie Gillespiea, Nine Simone, Abbey Lincoln pokušali iskoristiti svoj utjecaj i to dok su u svojoj zemlji još uvijek prolazili kroz segregaciju.
Primjedbe
Objavi komentar