Pomalo iznenađujuće je dugometražna debitantica iz Ukrajine Marina Vroda osvojila nagradu za najbolju režiju u međunarodnoj sekciji festivala u Locarnu. Mračna je to i prilično mučna naturalistička, gotovo pa dokumentaristička drama koja nas vodi duboko u zaostlu ukrajinsku provinciju koja kao da je i centralna figura ovog poetičnog i vizualno impresivnog filma. I to onu pravu, blatnu i snježnu kaljužu, gotovo pa napušteno selo u koje je stigao inženjer Anatolij kako bi se brinuo za umiruću majku.
No, stara majka ubrzo će umrijeti, a tamošnji susret s bratom, potom i ženom koju je nekoć volio, natjerat će ga da dobro razmisli o svom životu i životnim izborima. Da ne bude sve tako jednostavno, neposredno prije smrti majka će mu šapnuti kako je u šupi zakopala blago, no pitanje je li to stvarno ili plod mašte umiruće starice. I najjači adut "Stepne" ili "Povratka" je upravo to sumorno okruženje, kao i ljudi koji su ondje ostali živjeti. U pojedinim trenucima djeluje to gotovo kao dokumentarac, pogotovo kada na karminama poslije sprovoda slušamo razgovore lokalaca.
Ljudi autentičnih lica koji kao da su zastali u vremenu Sovjetskog saveza prisjećaju se događaja još iz Drugog svjetskog rata i poraća, gladi, nevjerojatnog siromaštva i bijede. Čini se da puno nije bolje ni danas, a prava je šteta što je sve to izvedeno podosta monotono i sporo. Pomalo je nedorečen ostao i odnos dvojice braće, starijeg Anatolija i mlađeg časnika tajne službe koji nakon smrti majke moraju odlučiti što će sa starom kućom i imovinom pokojne majke koja i nije bogzna što. Donosi "Stepne" prilično sumaran prikaz jedne prilično zaostale države i života ljudi koji su zaglavili negdje daleko u prošlosti.
Primjedbe
Objavi komentar