Negdje sam pročitao kritiku u kojoj ovaj film uspoređuju s već kultnim "Hrvačem" Darrena Aronofskog. Naravno, ne po temi ili kvaliteti jer "Hrvač" je kvalitetan film, a "The Last Showgirl" osrednji, već po činjenici da je "The Last Showgirl" veliki comeback na film Pamele Anderson baš kao što je i "Hrvač" bio povratak posrnulog Mickeya Rourkea. Bio je taj film doduše Mickeyev labuđi pjev jer potom je on ponovno potonuo u snimanje treša, no ako ćemo biti realni, cijela televizijsko - filmska karijera Pamele Anderson bila je treš. Svi je, budimo iskreni, pamtimo po trčkaranju u crvenom kupaćem kostimu u "Baywatchu", seksi fotografijama pa i kućnom filmiću s tadašnjim mužem Tommyem Leejem, više nego po filmskoj karijeri koju je zasigurno sanjala.
Bila je Pamela devedesetih jedna od najpoželjnijih žena svijeta i nikad je nitko i nije smatrao ozbiljnom glumicom, a morala je ona čekati da uđe u kasne pedesete života pa da dobije jednu relativno ozbiljnu ulogu. Pomalo je to i tužno, a premda čak ona u "The Last Showgirl" donekle uspijeva iznijeti film koji je zapravo psihološka drama - karakterna studija, kada se pojavi u istim scenama s Jamie Lee Curtis, očigledno je koliko je potonja dominantna i uvjerljivija. Pamela je ovdje Shelly, 57-godišnjakinja s tridesetogodišnjim stažem kao golišava plesačica u burlesknom showu u Las Vegasu. To je i posljednje mjesto na kojem i dalje prakticiraju klasične plesne nastupe na tragu francuskog "Crazy Horse" stila kakav smo vidjeli recimo u Verhoevenovim "Showgirls". Shelly je uvjerena kako se ona bavi umjetnošću i kako ono što ona radi nije samo plesanje u toplesu, već to ima višu vrijednost i ne shvaćajući da posjetitelji to dolaze gledati samo zbog golišavih dama. Zapravo, ona to shvaća, ali si očito ne želi priznati, a cijeli svijet će joj se srušiti kada saznaju da se njihov show za dva tjedna gasi.
Shelly je najstarija članica ove skupine i ona je svojevrsna majčinska figura za mlađe kolegice Mary-Anne (Brenda Song) i Jodie (Kiernan Shipka). Užasava se da bi i ona za koju godinu mogla postati kao Annette (unrebesna Curtis koja je zaslužila nominaciju za Baftu za sporednu žensku ulogu), njena desetak godina starija najbolja prijateljica koja je također godinama radila u showu, no sada je konobarica u kasinu. Odlučila se redateljica Gia, još jedna filmašica iz dinastije Coppola (unuka Francisa Forda i nećakinja Sophie) za realistični pristup i kameru iz ruke, a nije slučajno ona izabrala baš Pamelu Anderson za ulogu Shelly. Jer baš kao što je njezin posao relikt nekog prošlog vremena, tako je i sama Anderson relikt nekog prošlog vremena u kojem je pamtimo kao neodoljivu ljepoticu.
Tu je i dosta površno prikazan i klišeizirani odnos Shelly sa sada već 22-godišnjom kćeri koju je nekoć ostavila zbog posla kojem je dala sve, a sada će je samo tako šutnuti i nitko se previše ne zamara time što je ona osoba koja jednostavno više ne zna ništa drugo raditi. Kompleksan je njen lik jer ovisna je ona o svjetlima pozornice, godila joj je pažnja koju je donosio njen posao, no vrijeme nepovratno leti za sve i kao da ona više nije ni svjesna da je mladost proletjela. I da je sada žena u ozbiljnim godinama bez novca, bez perspektive i budućnost joj nikako nije svjetla. Nije to bio zapravo loš film i zanimljiva je sama po sebi tema što će sa sobom nakon karijere osoba koja je odabrala taj životni put i kako se uopće snaći u kasnijem životu. Pomalo iznenađujuće je Anderson bila nominirana za najbolju žensku ulogu u drami za Zlatni globus, ali svejedno nije to film koji će se posebno dugo pamtiti.
Primjedbe
Objavi komentar