Rolf de Heer je australski filmaš rodom iz Nizozemske koji je još osamdesetih počeo snimati avangardne art filmove od kojih su neki dostigli i kultni status. Pogotovo "Bad Boy Bubby" s početka devedesetih ili "The Tracker" i "Ten Canoes" iz dvijetisućitih u kojima se bavio aboridžinskom zajednicom. Jedna crnkinja je i glavni lik De Heerovog novog filma, art postapokaliptične pustolovne drame koja je bila i australski kandidat za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Doduše, ne govori se u "The Survival of Kindness" nikakvim jezikom i nema tu nikakvih razumljivih dijaloga osim ponekog urlika i nekog čudnog mrmljanja.
Okruženje je tu gotovo pa madmaxovsko, a svijet kao da je prošao nekakvu kataklizmu. Ljudi kao da su izgubili dar govora, gotovo svi nose gas maske, a djeluje sve ono što ćemo vidjeti ovdje kao neka jeziva noćna mora. Okruženje tu igra važnu ulogu jer odvija se radnja filma u pustinjama južne Australije, a čini se kao da je neka katastrofa izazvala masovnu zarazu i pomor među bijelcima. S druge strane, čini se da ljudi druge boje kože odolijevaju zarazi, no njih ti jezivi tipovi skriveni iza gas maski proganjaju i tiraniziraju. Na samom početku filma upoznajemo tako jednu crnkinju smještetnu u kavez nasred pustinje.
Nema ta crnkinja ni ime, a odglumila ju je neprofesionalna glumica Mwajemi Hussein, žena porijeklom iz DR Konga koja je u djetinjstvu prošla stvarne traume. Kao 13-godišnjakinji u nemirnoj pokrajini Južnom Kivuu pred očima joj je ubijen otac, kasnije ju je građanski rat uhvatio i u Tanzaniji, a godine je provela u izbjegličkom kampu prije nego što je konačno završila u Australiji. Bilo joj je to i prvo pojavljivanje na filmu, a njen lik će u "The Survival of Kindness" proći nezamislive užase. Nakon što se nekako oslobodi iz kaveza u pustinji, zaputit će se ona u odiseju tim opustošenim prostorom. Ima ova jeziva distopija koja je ujedno i očigledna alegorija na rasizam, i pomalo westernovski štih, a film je to prepun simbolike.
Djeluje tu od početka do kraja sve potpuno nadrealno, bizarno, čudno, a opet tako zanimljivo i uzbudljivo, snimljeno s puno stila i De Heer je još jednom pokazao da je nevjerojatno talentiran filmaš. Ne treba od ovog filma očekivati klasičnu distopijsku pustolovinu, već je ovo gotovo pa nenarativan film u kojem ta nesretnica iz kaveza gotovo pa stoički prolazi kroz nezamislive užase u potpuno dehumaniziranom svijetu. Ne samo da se ljudi više ne ponašaju kao ljudi, već uopće i ne govore, a unatoč svemu što je prošla, ta crna žena uspjet će dalje sačuvati dobrotu, ljudskost, humanost i pomoći će ona mnogima koji su možda još i u goroj situaciji od nje. Njena dobrota i ljudskost kao da su središnji elementi ovog filma kojim De Heer kao da želi poručiti da oni mogu ostati i opstati i u najtežim okolnostima.
Primjedbe
Objavi komentar