Mlada gruzijska filmašica Dea Kulumbegashivli već je prvim dugometražnim filmom (Beginning iz 2020.) nagovijestila da bi mogla postati jedna od miljenica europske kritike, a sljedećim filmom to je i potvrdila. Već tada je bilo očito kako su joj filmski uzori Michael Haneke i Meksikanac Carlos Reygadas koji je producirao njen prvi film, a jedan od producenata "April" je i slavni talijanski filmaš Luca Guadagnino. Mračna je to, hermetična drama kojom je Dea još jednom potvrdila da je slijednica pokreta znanog i kao slow cinema, ali i da povremeno voli šokirati publiku neočekivanim scenama nasilja. I ugođaj i kamera su nekako hladni, distancirani, a "April" je premijeru imao u glavnom programu festivala u Veneciji gdje je osvojio i posebnu nagradu žirija.
Utjecaj Reygadasa i Hanekea i dalje je očit, no s "April" je Dea pokazala da je potpuno sazrijela kao autorica i u ovoj mračnoj, sporovoznoj, nelagodnoj drami uspjela je stvoriti neki svoj posebni filmski izričaj. I dalje tu ona uglavnom koristi duge statične kadrove, kamera je nerijetko distancirana i iz daleka obično pratimo situacije, a tu su i čudne, nadrealne sekvence u kojima vidimo nekakvo groteskno stvorenje koje kao da je ispalo iz spotova benda "Tool". Na kraju sam čak počeo razmišljati da bi taj čudovišni stvor mogao biti ono kako sebe vidi protagonistica filma, liječnica porodničarka Nina (Ia Sukhitashvili koja je glavnu ulogu imala i u Beginning).
Ona će se naći u ogromnom problemu kada tijekom poroda jedna žena rodi mrtvorođenče, a Nina će odmah biti optužena da se to dogodilo zbog njene pogreške. Nina je dobro poznata i otprije svima u tom ruralnom planinskom području Gruzije jer na svoju je ruku ona znala djevojkama pa i djevojčicama davati kontracepsijke pilule, kao i izvoditi po selima tajne abortuse pošto je pobačaj ondje očito zabranjen. I zbog tih njenih javnih tajnih Nina će se naći na posebnom udaru bijesnog oca mrtvorođenčeta koji traži istragu jer je uvjeren da je liječnica to namjerno učinila pošto po njegovom ona misli da bi toj siromašnoj obitelji bilo lakše bez još jednih usta za hranjenje. Nina se pak brani da je trudnoća bila prilično rizična i da trudnica uopće nije dolazila na preglede sve do fatalnog trenutka, a za istragu će biti zadužen njen kolega i bivši ljubavnik.
No, nije "April" ni izbliza klasična medicinska drama o istrazi loših liječničkih praksi, već se to ubrzo pretvoriti u gotovo perverznu karakternu studiju gotovo na tragu "Pijanistice" Michaela Hanekea. Jer shvatit ćemo da je i Nina seksualno disfunkcionalna žena, mazohistica, koja noćima kruži po ruralnim područjima i kupi tipove s kojima potom ima prilično bizarne susrete koji završavaju nasiljem. Film je to baš posebnog ugođaja u kojem kao da se sukobljavaju modernost i zaostalost, primitivizam i zatucanost tih brdskih, ruralnih područja, koja također tu igraju bitnu ulogu. Kamera je odlična, sjajna je i glavna glumica u toj nimalo jednostavnoj ulozi žene koja kao da svoju životnu misiju i svoj smisao postojanja vidi u tome što pomaže često traumatiziranim djevojkama i ženama.
Dogovoreni brakovi ondje su i dalje normalna stvar, djevojčice se udaju već sa 13 ili 14 godina, a žene su tu gotovo i dalje svedene na imovinu muškaraca. Njihovo tijelo kao da ne pripada njima samima i nitko ih ne pita kada bi željele ostati trudne i žele li odmah imati djecu, a i sama Nina će postati svojevrsnom žrtvom tog patrijarhalnog sustava jer ono što čini za većinu tamošnjih muškaraca je zlo i zbog toga je treba kazniti. Podsvjesno kao i da ona sama osjeća da zaslužuje kaznu pa vjerojatno i zato odlazi u svoje noćne pohode, a stvor koji je noću proganja kao da je dio te kazne. Bio je to baš neobičan, a opet poseban, dubinski uznemirujuć film kojim je ova gruzijska filmašica potvrdila da je s razlogom smatraju velikim talentom europske art-house scene.
Primjedbe
Objavi komentar