Kad bi netko pitao koja su mi tri najdraža Tarantinova filma, ovaj genijalni hommage westernu sasvim sigurno bi se našao u tom krugu. "Django Unchained" je jedan od onih genijalnih filmova koje vrijedi svakih nekoliko godina iznova pogledati i uživati u toj Tarantinovoj ludosti, erudiciji i ljubavi prema westernu. Istovremeno je to i zafrkancija na račun klasičnih western sterotipa, a nakon "Nemilosrdnih gadova" i prije "Bilo jednom u Hollywoodu" i njegov obračun i ispravljanje nekih povijesnih nepravdi. Tarantinov je to obračun s tematikom rasizma i robovlasništva kao nečeg što je iz današnje perspektive potpuno neprirodno, bolesno i suludo, ali nečega što je povijesna činjenica i od čega se ne može pobjeći.
Jedan crni oslobođeni rob postat će ovdje pravi western junak, nemilosrdni osvetnik spreman na sve kako bi oslobodio i svoju dragu. Iako je očigledna Tarantinova zaljubljenost u westerne, pogotovo talijanske špageti westerne, "Django Unchained" donosi i potpuno novo, originalno i unikatno tumačenje ovog tipičnog američkog žanra. Sve je to začinjeno specifičnim i iznimno efektnim Tarantinovim humorom i genijalnim dijalozima, grotesknim i gotovo karikaturalnim nasiljem, kao i ekscentričnim likovima, a rezultat je još jedno remek-djelo tog enfant-terriblea modernog američkog filma.
Iako je bez sumnje Sergio Leone autor broj jedan kad je riječ o špageti westernima, glavna inspiracija za "Odbjeglog Djanga" bio je njegov sunarodnjak i imenjak, Sergio Corbucci. Naravno da je glavni uzor bio Corbuccijev "Django" iz 1966. godine, a čak je i originalni Django odnosno Franco Nero utjelovio u Tarantinovom filmu jednu manju ulogu. Ponovno je Tarantino tu osmislio ulogu za Austrijanca kojeg je nekoliko godina izvukao iz anonimnosti, a uloga njemačkog lovca na ucjene Kinga Schulza donijela je Christophu Waltzu drugog Oscara za sporednu mušku ulogu. I nigdje Waltz nije bio ni izbliza briljantan kao u Tarantinovim filmovima, a autoru je "Django" donio i drugog Oscara za najbolji originalni scenarij nakon "Paklenog šunda".
Od prve do zadnje scene taj čudesni modernistički i revizionistički western koji traje gotovo tri sata ni u jednom trenutku ne gubi na energiji i sjajno Tarantino tu isprepliće priču oko dva glavna lika koji ne mogu biti različitiji, no povezuje ih neki zajednički interes. Taj interes je prvenstveno novac jer Schulz je lovac na ucjene kojem se ne da mučiti s onim prvim dijelom poznate tjeralice "živ ili mrtva". Sve svoje "nagrade" on donosi mrtve jer mu je tako puno jednostavnije, praktičnije i sigurnije, a o toj pragmatičnosti će on poučiti i naglog, svojeglavog oslobođenog roba kojeg će uzeti pod svoje.
Tarantino si tu opet dopušta nešto što si vjerojatno nitko drugi ne bi opustio i on se s tematikom robovlasništva obračunava na način kao nitko prije, a ni poslije njega. Sjetit ćemo se filmova kao što su "12 godina ropstva" koji na ozbiljan, potresan i autentičan način progovaraju o toj temi, no Tarantina nešto takvo ne zanima. On se s pitanjima rasizma i robovlasništva bori na klasični žanrovski način, možda onako kako bi po njegovom mišljenju film o robovlasništvu snimili neki od klasičnih majstora špageti westerna. I premda se dok gledamo "Odbjeglog Djanga" možda i ne čini da je tako, no svo to nasilje i dehumanizacija crnih robova su gotovo pravi udarac u lice i na groteskan pa i pretjeran način Tarantino prikazuje kako je izgledao život na američkom jugu uoči građanskog rata.
Primjedbe
Objavi komentar