Prvi značajniji međunarodni uspjeh legendarni je njemački filmaš Rainer Werner Fassbinder postigao filmom koji je prvotno trebao biti tek stilska vježba u pauzi između dva sljedeća projekta. Snimio je Fassbinder (koji je u "Angst essen Seele auf" odglumio i jednu sporednu ulogu) za samo 15 dana te je u moru njegovih niskobudžetnih i na brzinu snimljenih filmova "Ali: Fear Eats the Soul" vjerojatno najjeftiniji i najbrže sklepani. No, imao je on i najveći utjecaj za Fassbinderovu karijeru jer mu je donio nagradu kritike na festivalu u Cannesu, a u brojnim izborima za film godine mnogi su kao najbolji izabrali baš melodramu koja je iznimno aktualna i danas.
Nakon što se na početku predstavio eksperimentalnim filmovima, u prvoj polovici sedamdesetih Fassbinder je snimao uglavnom melodrame u kojima je bio kritičan prema njemačkom društvu, čak ga otvoreno ismijavao. Tako mu je kao inspiracija za "Fear Eats the Soul" poslužila poznata melodrama Douglasa Sirka "All That Heaven Allows" iz 1955. godine, a pratimo tu vezu 60-godišnje Nijemice i 35 godina mlađeg imigranta iz Maroka. Emmi (Brigitte Mira) je udovica s već odraslom djecom koja i dalje radi kao čistačica. Užasno je ona usamljena, a jednog dana ući će u bar kako bi se sklonila od kiše gdje će je za ples zamoliti puno mlađi gastarbajter iz Maroka Ali. Ubrzo će se Emmi zaljubiti u mladog i naočitog Marokanca, čak će se oni i vjenčati, no na njihovu vezu baš nitko neće gledati blagonaklono.
Štoviše, svi će ostati u šoku, zgražat će se nad činjenicom da je jedna starija žena odlučila tako javno ući u vezu s puno mlađim crncem. Film je to o kršenju tabua i predrasudama, a slična veza i danas bi zasigurno izazvala šok, zgražanje pa i ismijavanje pa kako ne bi prije više od pola stoljeća. Gledao sam ovaj film prvi puta prije deset ili petnaest godina, a sada nakon utvrđivanja gradiva očigledan je i Fassbinderov pomalo bolesni smisao za humor i provokaciju. "Fear Eats the Soul" je očigledna provokacija kojom se ismijava iz društvenog licemjerja i hipokrizije, a on apsurde tu tjera do krajnjih granica. Vrlo brzo praktički svi koji je poznaju prekinut će odnose s Emmi, a iako njihova ljubav niti u jednom trenutku zapravo ne djeluje posebno uvjerljivo, oni su zapravo simboli za brojne usamljene, izgubljene duše.
Duše koje će se pronaći i ponuditi jedno drugome ono što im nedostaje. Emmi Aliju prvenstveno neki izlaz iz loše situacije u kojoj se nalazi (negdje na početku kaže da živi u istoj sobi s još šestoricom muškaraca, a i po tom pitanju se očito nije previše promijenilo kad je riječ o gastarbajterima) i sigurnost. A on njoj barem minimalnu pažnju, poštovanje, a ne odbacivanje jer je već stara, siromašna i jer radi kao čistačica. Gledajući ovu melodramu nisam uspio dokučiti je li Fassbinder intencijski odlučio to napraviti pomalo i kao ciničnu parodiju jer dobar dio situacija u kojem će se naći likovi su gotovo urnebesni. Pogotovo scena u kojoj Emmi u kuhinji poslaže svoju djecu i njihove partnere kako bi im objavila radosnu vijest, a svi oni redom samo što ne padnu u nesvijest kada u sobu uđe crnac njihove dobi.
Često se u svojim filmovima Fassbinder obračunavao s malograđanštinom i licemjerjem Zapadne Njemačke poslije Drugog svjetskog rata, a "Fear Eats the Soul" je njegov brutalan odgovor na ksenofobiju i mržnju prema strancima i svevremenska melodrama. Zanimljiva je i priča El Hebi ben Salima, Marokanca koji je utjelovio Alija jer on je početkom sedamdesetih bio Fassbinderov partner i ovaj mu je često davao manje uloge u svojim filmovima. Kako su obojica bili ozbiljni alkoholičari i narkomani, tako je i njihov odnos bio divlji, a sve je eskalirao samo nekoliko mjeseci nakon premijere filma kada je Salim nožem napao troje ljudi. Poslije toga je pobjegao u Francusku gdje je ubrzo uhićen, a oduzeo si je život dok je u bio u pritvoru. Fassbinderovi prijatelji su godinama od njega skrivali činjenicu da je Salim mrtav za što je saznao tek nedugo prije vlastite smrti od predoziranja s jedva punih 37 godina u lipnju 1982. godine.
Primjedbe
Objavi komentar