Devedesete godine prošlog stoljeća u kubanskoj recentnoj povijesti ostale su zapamćene kao "Periodo especial" odnosno posebne godine. Nakon raspada Sovjetskog saveza i cijelog istočnog komunističkog bloka u Europi, Kuba Fidela Castra ostala je bez glavnog saveznika, a to je vodilo do teške ekonomske krize i siromaštva. To katastrofalno razdoblje dovelo je do novog vala izbjeglica iz Kube, a za većinu onih koji su ostali glad i očaj postali su svakodnevica. Tako u jednoj sceni realistične drame koju je američki dvojac Tylen Nilson i Michael Schwartz snimio po stvarnim događajima, vidimo glavne protagoniste kako po ulici hvataju mačku lutalicu i potom je pripremaju za večeru i jedini im je to obrok u tko zna koliko dana.
Iako je "Los Frikis" film snimljen u američkoj produkciji, odvija se on na Kubi i u njemu nastupaju (uglavnom) kubanski glumci. Pratimo tu sudbinu dva brata, starijeg Paca (Hector Medina) koji je frontmen lokalnog underground punk-rock benda pošto je Castro zabranio rock muziku jer je to muzika neprijatelja koja kvari dobru samoupravljačku omladinu. Mlađem Gustavu (Eros de la Puente) je stariji brat uzor, a nakon smrti roditelja žive oni sa stricem Mateom i po cijele dane rade u poljima šećerne trske. Perspektiva im je nikakva, a bijesni Paco će se dosjetiti suludog plana kako promijeniti svoj život. Negdje u to vrijeme i na Kubi se pojavila misteriozna bolest za koju su u ostatku svijeta već tada znali da je AIDS i o čemu se radi.
No, kako su diktatori u tim totalitarnim režimima imali običaj obećavati da će pobijediti sve i svašta, tako je i Castro svom narodu obećao pobjedu nad sidom. I ljudi su nekako uvjereni da će se brzo pronaći lijek, a za zaražene virusom HIV-a na Kubi su otvarane posebne karantene. Bila su to mjesta na selu u prirodi, daleko od grada, a kako je policija u gradovima stalno maltretirala i zatvarala tamošnje rijetke punkere, metalce i ostale alternativce, članovi te subkulture su na ta mjesta gledali kao na rijetke oaze. Jer osim što su ondje imali redovite obroke, nitko ih nije maltretirao pa će tako Paco doći na ideju da si namjerno ubrizga virus HIV-a kako bi završio ondje.
I zaista, naći će on nekog zaraženog bildera, ubrizgat će si njegovu krv, zaraziti se i biti premješten u karantenu. Nakon što Gustavu u zadnji čas propadne plan bijega gumenjakom u Ameriku i kad shvati da je ostao sam, i on će odlučiti krenuti bratovim putem. No, bit će on ipak pametniji i uspjet će krivotvoriti nalaze da je zaražen HIV-om i ubrzo će se i on pridružiti bratu u tom mjestu koje na prvu naizgled djeluje kao pravi raj za sve te društvene otpadnike. Za sve te ljude djelovat će taj sanatorij u kojem radi mlada medicinska sestra Maria (Adria Arjona) čiji je brat također nekoć ondje bio pacijent, kao neka vrsta kao pravo utočište, no naravno da to neće moći potrajati jer zna se kako završavaju oni zaraženi virusom HIV-a.
Snimio je američkin dvojac ovaj film prema stvarnim događajima i dokumentarcu o punk - rock - metal sceni na Kubi tog vremena u kojem su rijetki preživjeli svjedoci vremena govorili kako su si brojni njihovi prijatelji namjerno ubrizgavali virus HIV-a kako bi preživjeli taj posebni period. Dijelom i zbog njih se AIDS u to vrijeme proširio Havanom i Kubom, a jedan od najjačih aduta filma Nilsona i Schwartza je što priču kvalitetno stavljaju u kontekst vremena. Shvaćamo kakav je kaos tada vladao Kubom i kako su ljudi bili bijesni i bespomoćni, pogotovo društveni otpadnici poput "Los Frikisa", a baš kao što su u prethodnom filmu "The Peanut Butter Falcon" autori pokazali visoku razinu empatije prema onima koji su u društvu obilježeni kao drukčiji, isto su uspjeli i sada. Bila je to i kvalitetna coming-of-age drama pošto je ispripovijedana iz perspektive tinejdžera Gustava.
Primjedbe
Objavi komentar