Neobičan film u kojem je posljednju ulogu u životu imao slovenski glumac Radko Polič snimio je Nevio Marasović. Bio je "Pamtim samo sretne dane" već peti Marasovićev dugometražni film nakon "The Show Must Go On", "Vis-a-Vis", "Goran" i "Comic Sans". I nekako najneobičniji, pogotovo do trenutka dok shvatimo o čemu se zapravo tu radi. U uvodnim scenama vidimo starca (Polič) kako dolazi u restoran. Naručuje on čašu crnog vina i rakijicu (domaću, nemoj mi podvaliti neko sranje, viče on konobaru). Pokušava zapaliti cigaru, no u restoranu je zabranjeno pušenje. Odlazi on u zahod, ondje pokušava zapaliti cigaru, no čini se kao da mu se nešto dogodilo.
Ipak, za koju minutu izlazi on van iz zahoda, a iako je riječ o istom restoranu, kao da više ništa nije isto. I ne može biti jer taj umorni starac je zapravo umro, a restoran je svojevrsno čistilište gdje će on iz distance promatrati goste restorana koji su zapravo on i njegova najuža obitelj tijekom ključnih trenutaka u njegovom životu. Tako će on u tim trenucima između života i smrti dobiti priliku kao objektivni promatrač vidjeti kako je zapravo izgledao njegov život i kako su na njega i ostale mu bliske ljude utjecale njegove odluke. Djeluje to baš neobično, potrebno je neko vrijeme da se pohvata o čemu se tu radi iako ostavlja Marasović tu neke signale o čemu se radi i tko je zapravo to.
Nekako su mi se više svidjeli raniji Marasovićevi filmovi koje sam gledao i ne mogu baš reći da mi je ovaj koncept sjeo. Riječ je o komornom filmu koji se isključivo odvija na jednoj lokaciji, a djelovalo mi je to po duhu čak nekako wendersovski. Očito je kako je Marasović vješt režiser, kao što je i priča tu baš originalna i neobična. Premda neka istraživanja sugeriraju da mozak zaista može ostati aktivan neko kratko vrijeme nakon smrti u slučaju ovog starca to će potrajati nešto duže ili ćemo mi barem imati takav dojam. Što je čovjek stariji, to više i razmišlja o svom životu i odlukama koje je donosio i pita se kako bi se njegov život raspleo da je samo jedna od njih bila drukčija ili da je u nekom trenutku postupio suprotono.
"Pamtim samo sretne dane" je zanimljivo promišljanje o životu i smrti, a sudbina se poigrala tako da je Polič preminuo godinu dana prije nego što je film premijerno prikazan na festivalu u Puli. Prvu filmsku ulogu imao je on još davne 1961. godine, a vjerojatno je Polič najveći glumac kojeg je Slovenija ikada imala i imao sam dojam da se u filmu pojavljuju gotovo svi hrvatski glumci koji postoje. Dobro, osim braće Navojec, no oni su ionako u svakom drugom filmu ili seriji pa im nije za zamjeriti. Tu su Marasovićevi česti suradnici poput Janka Popovića Volarića i Zlatka Burića, ali i Goran Bogdan, Leona Paraminski, Nina Violić, Tara Thaler, Alma Prica, Leon Lučev, Goran Grgić, Jelena Miholjević, Tihana Lazović, Milan Štrljić i mnogi drugi.
Primjedbe
Objavi komentar