Kreće "Opasan zavoj" klasičnim klišejem američkog filma. Sretna obitelj upravo se preselila u novu kuću koju su povoljno kupili, samo da bi se ista ta kuća iz snova ubrzo pretvorila u dom iz noćne more. Baš tim riječima mogao bi se opisati valjda svaki drugi američki horor, no ne pretjerano poznati Kanadski filmaš Jason Buxton pripremio je tu neka iznenađenja i na kraju se "Sharp Corner" pokazao kao iznimno zanimljiv psihološki triler. Ta sretna obitelj koja se preselila u novu kuću su tata Josh (Ben Foster), mama Rachel (Cobie Smulders) i maleni sin Max, a već prve noći po selidbi će im postati jasno zašto su kuću dobili tako povoljno.
Točno ispred kuće se nalazi oštar zavoj na kojem se redovito događaju nesreće, a odmah prve noći dogodit će se prometna nesreća u kojoj će mladi vozač poginuti. Sjajna je i šokantna scena tog događaja koji će potpuno poremetiti odnose među članovima obitelji, no najviše kao da će utjecati na Josha. Iako o njima ne znamo u početku ništa osim da Josh ima neki dosadni uredski posao i da je zakinut za napredovanje, a Rachel je psihoterapeutkinja, čine se oni kao normalni, prosječni ljudi srednje klase. Vrlo brzo kao da će se Josh početi pretvarati u lika iz filmova Paula Schradera, opsjednutog čovjeka koji kao da će se sve više psihički gubiti, a iščekivanje nove nesreće kao da će ga početi uzbuđivati.
Naravno, ne kao likove u kontroverznom "Crash" Davida Cronenberga, no Josh kao da će postati opsjednut time da mora spasiti život ljudima koji će sudjelovati u sljedećoj nesreći pred njegovom kućom. A ona se neminovno mora dogoditi, uvjeren je, i sve će podrediti tome. Sve ostalo u njegovom životu kao da će postati manje bitno, a iako se on do jučer možda činio kao normalan, zdrav prosječan čovjek, ta patološka potreba da pokuša pomoći drugima, kao da je podsvjesni poziv da njemu zapravo treba pomoć. Iako mi se na prvu "Sharp Corner" činio kao jedan od onih tipičnih američkih B filmova kao stvorene za zaobići (a ni ocjena na IMDB-u mu nije bajna), upravo je Foster bio razlog zašto sam mu odlučio dati priliku.
I definitivno nisam pogriješio, a Foster je taj koji nosi cijelu ovu priču čija osnovna premisa na prvu možda ne nudi nešto posebno, no bio je to kvalitetan, zanimljiv i intrigantan psihološki triler. Fascinantno je koliko je Foster dominantan u odnosu na ostatak glumačke ekipe i njegova transformacija u čovjeka koji je toliko izgubio veze sa stvarnošću da će i sam činiti sve što može kako bi se dogodila nesreća, djeluje uvjerljivo. Možda mu je baš ta prosječnost, činjenica da se baš ni po čemu ne ističe od mase jednostavno dosadila, no shvatit ćemo vrlo brzo kako će ta želja da se po nečemu istakne postati opasna. Jedan je to od onih filmova koji sa svakom minutom postaje sve bolji, a iako sam strahovao da bi se sve to moglo raspasti na kraju, uspio je Buxton to zaokružiti na zadovoljavajući način. Barem za gledatelja, ako ne već za svog junaka.
Primjedbe
Objavi komentar