Nanni Moretti jedan je od najuspješnijih talijanskih filmaša otkako je sa scene otišla legendarna poslijeratna generacija. Osvajao je on nagrade u Cannesu (Sinova soba), Berlinu (The Mass is Ended) i Veneciji (Slatki snovi), tri njegova filma osvajale su nagrade za talijanski film godine (Dragi dnevniče, Sinova soba i Il Caimano), a svaki njegov film u posljednjih petnaestak godina premijeru ima u Cannesu. U glavnom programu festivala u Cannesu prikazan je i njegov "Il sol dell'avvenire" ili "A Brighter Tomorrow", no puno je to slabije od onoga što u pravilu snima Moretti.
Čak je to pomalo bizarna metafilmska humorna drama, satira u kojoj on pomalo na tragu Woodya Allena želi snimiti dopadljivu i vrckavu komediju zabune u kojoj praktički glumi samoga sebe. Moretti je tu poznati redatelj umjetnik koji je nekoć bio iznimno uspješan, a zadnjih godina nikoga ne zanima ono što snima. Očajan je on jer nikoga ne zanima film koji upravo snima, a to je satira o utjecaju mađarske revolucije 1956. godine na talijansku komunističku partiju. Čudi se on što nitko od producenata ne želi stati iza njegovog filma, što nitko od distributera ne želi uložiti u njega, a svima je odgovor uglavnom koga će te teme danas zanimati.
I premda je Morettijeva ideja zanimljiva i razumljiva jer pokušao je on ovim filmom satirizirati stanje u filmskoj industriji i zafrkavati se na današnje trendove u svijetu filma, bilo je to baš kaotično. Nažalost i dosadno, ne i duhovito kao što se Moretti nadao. Jer dok njegov alter-ego Antonio pokušava snimiti film o kojem sanja već godinama, njegova supruga Paola (Margherita Buy), ujedno i njegova dugogodišnja koproducentica je ta koja plaća račune u njihovom kućanstvu pa sada producira nekakav netfliksovski akcijski treš. Antonio je nezadovoljan zbog toga, baš kao što i njegova kćer skladateljica radi za nekog drugog, a ne za njega. Prepuno je to referenci na poznate europske art-filmove, no jednostavno tu ništa nije profunkcioniralo onako kako je zamišljeno.
Primjedbe
Objavi komentar