Nijemica Leni Riefenstahl bila je filmska inovatorica, jedna od prvih žena koja je postala slavna redateljica, no povijest ju je ipak upamtila po nečemu drugom. Upamćena je ona kao bliska Hitlerova suradnica i autorica nacističkih propagandnih filmova iz tridesetih koja se poslije rata, uostalom kao mnogi, uglavnom branila da ona nije ništa znala o zločinima koje su činili nacisti. Da je samo radila svoj posao, a sjajan, dubinski istražen biografski dokumentarac o Riefenstahl je snimio njemački dokumentarist Andres Veiel. Nije to samo film o Riefenstahl, već i o duhu nacizma koji će valjda vječno lebdjeti nad Njemačkom i baš o tim pričama da nitko ništa nije znao, nego da je zločine činila tek šačica luđaka dok ostatak društva o tome nije imao pojma.
Što je znala i tko je zapravo bila Riefenstahl koja je kao i dobar dio tih nacista doživjela duboku starost (umrla je 2003. s punom 101 godinom) potrudio se saznati Veiel koji je s ostatkom ekipe duboko zaronio u arhivu. Ideja za ovaj film nastala je kada su njeni nasljednici jednoj fondaciji predali njenu privatnu arhivu koja se sastojala od bezbrojnih pisama, fotografija, snimaka, kazeta s telefonskim razgovorima, novinskih članaka, raznih draftova za memoare, no sve je to bilo potpuno neposloženo. Iz svega toga, kao i iz brojnih arhivskih intervjua koje je Riefenstahl davala nakon II svjetskog rata kojima su se popunjavale određene rupe, pokušala se posložiti njena životna priča i pokušalo se shvatiti tko je ona zapravo bila.
Najblaže bi bilo za nju reći da je bila kontroverzna osoba i teško je vjerovati da ništa nije znala o nacističkim zločinima i samoj prirodi nacizma sa čijim je ideolozima, posebno s ministrom propagande Goebbelsom bila iznimno bliska. Bliska je bila i s Hitlerovim arhitektom Albertom Speerom, kasnijim nacističkim ministrom naoružanja, a njena je životna priča zapravo posve fascinantna. Počela je ona karijeru kao plesačica i glumica u filmovima koja je i sama 1932. godine dobila priliku da režira prvi film. Bio je to "Plavo svjetlo", planinska arijevska romantična fantazija u kojoj je odglumila i glavnu ulogu kojom je i privukla pažnju Führera.
Sam Hitler ju je ubrzo zadužio da snima filmove koji će joj obilježiti život. Prvi je bio "Trijumf volje", monumentalni i grandiozno euforični dokumentarac o kongresu nacističke stranke u Nürnbergu 1935. godine, a već sljedeće godine je snimila dokumentarac "Olympia" o Olimpijskim igrama u Münchenu. I premda su oba filma očita nacistička propaganda, pokazala se Riefenstahl kao filmska inovatorica, autorica posebnog stila, prije svega je ostala zapamćena kao jedina istaknuta žena nacističkog pokreta iako formalno nikad nije bila članica stranke što joj je vjerojatno i spasilo život poslije rata.
Bila je ona zadužena i za snimanje dokumentarca o invaziji na Poljsku 1939. godine od čega je vrlo brzo odustala kad je shvatila da je od toga nemoguće izvesti još jedno blještavo propagandno ostvarenje. Umjesto toga je snimila svoj, pokazat će se kasnije, posljednji film, bajkovitu arijevsku fantaziju za čije potrebe je iz logora izvučeno više desetaka malih Cigana koji su joj trebali kao statisti što je u potpunoj koliziji s njenim tvrdnjama da nije znala za logore. Uz inserte iz brojnih njenih intervjua koji su se vodili kroz godine shvatit ćemo da je često ona bila u koliziji sama sa sobom. Kako je gotovo cijeli kasniji život provela u reviziji memoara koje nikad nije objavila i kako je dugačak ostatak života provela u relativnom luksuzu iako se nikad nije vratila svojoj prvoj ljubavi odnosno filmu.
Primjedbe
Objavi komentar