Povratak Daniela Day-Lewisa nakon osam godina iz prijevremene i nepotrebne glumačke mirovine za mene je filmska vijest godine. Podjednako bitna vijest je i da je "Anemone" brutalna i potresna psihološka drama, artistički i estetizirani, vizualno upečatljiv film koji možda i nema bogznakakve ocjene na IMDB-u ili kritike, no mene je prilično impresionirao. Tko zna bi li se za mnoge najbolji glumac u posljednjih četrdesetak godina izvukao iz penzije u koju je otišao kao 60-godišnjak nakon Andersonove "Fantomske niti", da nije njegovog sina Ronana Day-Lewisa. Ovaj mladić prvenstveno je vizualni umjetnik i slikar, a "Anemone" je bio i njegov dugometražni debi.
"Anemone" je bio debi i za tatu Day-Lewisa, ali kao scenarista jer su otac i sin zajedno napisali scenarij ove modernističke drame o čovjeku koji već dvadeset godina kao pustinjak živi sam izoliran u kolibi u šumi. U uvodnoj sceni vidimo tako muškarca kako motorom dolazi do šume, ostavlja motor pa zatim pješice ulazi unutra i dolazi do kolibe. Taj čovjek je Jem (Sean Bean), a zaputio se on u šumu kako bi pronašao svog brata Raya (Day-Lewis) i pokušao ga nagovoriti da se konačno vrati kući. U tim trenucima mi ne znamo tko su oni i kakvi su odnosi između njih i zašto je Ray odlučio pobjeći od ostatka svijeta i zašto živi u toj nekoj vrsti samonametnutog egzila daleko od ostatka civilizacije.
No, ubrzo će se mozaik početi slagati jer Jem nosi Rayu i pismo Nesse (Samantha Morton), njegove žene koja je prethodno bila Rayova zaručnica, no on ju je ostavio dok je bila trudna i svog sina Briana (Samuel Bottomley) nikad i nije vidio. Sada Nessa piše Rayu kako je njihov sin u problemima, a saznat ćemo i razloge zbog kojih je Ray odlučio ostaviti sve. I očekivano je impresivan Day-Lewis kao taj samotnjak kojeg je osjećaj krivnje toliko izjeo da se na neki način sam odlučio kazniti jer je očito smatrao da ne zaslužuje ništa dobroga. Očekivano je on težak i tvrd tip, baš kao što bi vjerojatno bio svatko tko već dva desetljeća živi izoliran od civilizacije, a kako je nekoć bio britanski vojnik u Sjevernoj Irskoj, očito je i da pati od PTSP-a.
Film je to o traumama iz prošlosti, osjećaju krivnje s kojim se ne može nositi, a da "Anemone" (film je dobio naziv po cvijetu koji Ray uzgaja na livadi uz svoju kolibu, mislim da se u nas zove vjetrenjače) nije britanski proizvod, rekao bih da ima tu i primjesa magijskog realizma. Pogotovo kako se film bliži kraju kada kao da se stvarnost, izblijedjela sjećanja izmučenog čovjeka, snovi i fantazije počinju stapati. Definitivno "Anemone" neće biti film za svakoga jer u početku se činilo da bi i meni mogao ići na živce jer mlađi Day-Lewis kao da je još jedan u nizu koji su po vizualnoj estetici i naracijskom stilu odlučio kopirati nenadmašnog Terencea Malicka. Imamo tako tu snimke šume iz zraka i vjetar kako ih njiše, snimke neba koje se mijenja, voiceovere, a vizualno to djeluje zbilja fantastično.
I naracijski je to neobičan film u kojem nije za zamjeriti Day-Lewisu mlađem što želi što više može iskoristiti najjači adut kojeg ima, a to je naravno njegov otac. Tako ima Daniel Day-Lewis i tu nekoliko impresivnih monologa kakve valjda može isporučiti samo on, a posebno su potresna takva dva brutalna ekspozea. Prvi kada se prisjeća traumatičnog događaja iz djetinjstva i kasnije osvete i drugi kada se prisjeća događaja koji mu je obilježio život u Sjevernoj Irskoj i zbog kojeg je odlučio prekinuti svoj život i ostaviti sve. Na kraju čovjek gotovo pa može i shvatiti Rayeve razloge zašto se odlučio na taj drastičan potez, no može shvatiti i ostale članove njegove obitelji koji se nikad nisu uspjeli pomiriti sa činjenicom da je samo tako otišao i ostavio ih sve. Posebno se to odnosi na Briana, izgubljenog mladića koji traži odgovore i život mu skreće u stranputicu jer ne zna tko je njegov otac.
Primjedbe
Objavi komentar