Premda je francusko - španjolski filmaš Oliver Laxe za "Sirat" dobio nagradu žirija u Cannesu, nisam mogao ni zamisliti da će to zaista biti jedan od najboljih filmova godine. Možda zato što je njegov prethodni (također hvaljeni) film koji sam uspio pogledati "Fire Will Come" bio jedna od onih minimalističkih, sporogorećih intimističkih drama pa nisam očekivao da bi "Sirat" mogao biti takva eksplozija. Bio je to jedan divlji, gotovo halucinatorni film snimljen na tragu Alejandra Jodorowskog, šokantna pustolovna drama čija se radnja odvija u pustošima sjeverne Afrike. Film je to koji istovremeno kao da doziva duhove arthouse klasika poput već spomenutog Jodorowskog, ali i Claire Denis s kultnim "Beau Travail" ili čak Antonionija i njegovog "Zanimanje reporter", ali i žanrovske uspješnice od "Mad Maxa" do legendarne "Nadnice za strah".
U uvodnim scenama pratimo početak jednog očito ilegalnog rave partya negdje u marokanskoj pustinji gdje tuče ta glasna i intenzivna muzika, a očigledno drogom razvaljeni muškarci i žene plešu u njenom ritmu. Djeluju ti ljudi gotovo kao horde iz "Mad Maxa", a među njima se pojavljuju debeljuškasti tip po imenu Luis (Sergi Lopez), njegov 12-godišnji sin Esteban i njihov pas Pipa. Hodaju oni među ljudima koji ih gotovo ne doživljavaju, a traže oni svoju kćer odnosno sestru koja je nestala prije pet mjeseci i od tada ne znaju gdje je. Pošto je svježe punoljetna djevojka partijanerica, tako su pomislili da bi i ona mogla biti na nekom od ovih partija za koje su čuli jer oni okupljaju uglavnom ekipu iz Španjolske i Francuske, no nitko je nije vidio, ni čuo za nju.
Kada saznaju da se na drugoj lokaciji priprema novi ilegalni party, Luis i Esteban će se povezati s grupom sredovječnih partijanera i zaputiti s njima na putovanje kroz marokanske pustoši. No, kako će oni krenuti, tako će se ispostaviti da je u zemlji proglašeno izvanredno stanje, a njihovo putovanje pretvorit će se u divlju, suludu, psihodeličnu pustolovinu. Dok s radija dopiru vijesti da je počeo Treći svjetski rat, društvo u krntijama od starih minibusa i kombija luta po pustinjama i kamenjaru. Kako su svi oni pod utjecajem psihodeličnih droga, tako gotovo nestaje granica između stvarnosti i halucinacija koje dodatno potencira taj krajolik, a do kraja nam je Laxe pripremio bezbrojne šokove.
"Sirat" je jedan do onih filmova koji do kraja možda i ne nudi odgovore na sva pitanja, no definitivno je jedan od filmova koji me sjajno pogodio na nekoj unutarnjoj razini i riječ je o nevjerojatnom audiovizualnom iskustvu koje je jako teško opisati i prepričati. Kako će ovo neobično društvo sve dublje ulaziti u to sve nesigurnije i opasnije područje, tako će Luis do kraja požaliti što se uopće upustio u ovu divlju avanturu, a do kraja će se "Sirat" pretvoriti u potpuno ludilo. Bio je to film koji me praktički od prve scene uhvatio i do samog kraja nije pustio, baš pravo filmsko iznenađenje i jedno od onih neponovljivih filmskih iskustava koje dulje ostaju u gledatelju.
Primjedbe
Objavi komentar