"Svi predsjednikovi ljudi" je još jedan od klasika kojeg vjerojatno nitko tko se smatra filmofilom nije propustio i o kojem je gotovo bespredmetno išta pisati jer je sve već napisano. Biografska novinarska drama koju je po scenariju Williama Goldmana snimio Alan J. Pakula i danas je alfa i omega novinarskih filmova kojem se u tom podžanru približio tek "Spotlight" četrdesetak godina kasnije kada je Tom McCarthy primijenio vrlo sličnu formulu, ali sjajno ju je prilagodio vremenu. "All the President's Men" je posebno sjajan kada ga se stavi u kontekst vremena jer snimljen je on samo dvije godine nakon što je Richard Nixon morao odstupiti nakon skandala Watergate.
A taj skandal razotkrili su novinari Washington Posta, Carl Bernstein i Bob Woodward koje su sjajno ovdje utjelovili Dustin Hoffman i Robert Redford. Pakulu i danas pamtimo kao možda i nenadmašnog majstora paranoičnih, političkih trilera te se "Svi predsjednikovi ljudi" smatra i završnim dijelom njegove neformalne trilogije paranoje započete ranije s "Klute" i "Parallax View". Odlučio se on gotovo za dokumentaristički stil i trudi se na što je moguće precizniji način pratiti kako je došlo do razotkrivanja afere Watergate i kako su Bernstein i Woodward postali još uvijek jedini novinari čije je izvještavanje dovelo do "Impeachmenta" jednog američkog predsjednika.
Bio je to pravi presedan jer nešto slično se nije dogodilo ranije u povijesti, a ni kasnije i "Svi predsjednikovi ljudi" su iskonski novinarski film. Do najsitnijih detalja Pakula ovdje prikazuje kako je izgledao taj mukotrpni i dugotrajni rad ovog dvojca i to u vremenima bitno drukčijim od današnjih. Vidimo tu kako je izgledalo to ponekad tapkanje u mraku i slaganje mozaika koji se sastoji od tisuća i tisuća komadića. Pratimo tako Bernsteina i Woodwarda od početka dok oni jedini vjeruju da se iza slučaja provale u kompleks Watergate u kojem je sjedište Demokratske stranke u lipnju 1972. godine skriva nešto puno više od obične provale.
Pratimo ih dok doslovno nailaze na zidove i kako se snalaze u moru imena, datuma, telefonskih brojeva, računa. Kako je nekad potrebno imati i malo sreće i kako jedno naizgled malo otkriće vodi nečem većem, ali i kako je to što rade prilično opasno. Ne samo za njih, već i za novine koje rade jer za Nixona i cijelu njegovu administraciju Washington Post je otprije crvena krpa koju optužuje za nedostatak patriotizma i sve ono što oni koji zlorabe moć i obično govore onima koji istražuju tu njihovu zloporabu moći. Jasno da u početku ovaj dvojac ne može ni zamisliti gdje bi ih ova priča mogla odvesti, no uz podršku glavnog urednika Bena Bradleeja (Jason Robards nagrađen je Oscarom za sporednu mušku ulogu), konstantno će oni kopati i tražiti neke nove tragove i slagati priču koja će se pokazati potpuno razornom za Nixona i ljude oko njega.
Sjajno Pakula hvata i duh vremena te nam je i iz današnje perspektive tu jasno kakvo okruženje tada vlada Amerikom koja je i dalje zakopana u Vijetnamskom ratu, a društvo je podijeljeno. Film je to potpuno posvećen novinarskom radu glavnih likova i izbjegao je Pakula potencijalne izazove da ubaci možda neke podradnje iz njihovih privatnih života uz koje bi se izgubio fokus na važno. Jasno nam je samo da su i Bernstein, pogotovo Woodward, dva mlada novinara u koje posebno povjerenje nemaju ni njihovi urednici i baš zato što svi misle da se iza toga ne skriva ništa bitno, zapravo će ih i ostaviti na toj priči.
Zanimljivo je kako je najzaslužniji za snimanje ovog filma zapravo Redford koji je odmah nakon što su Bernstein i Woodward objavili knjigu, otkupio prava za snimanje filma i kao producent angažirao Pakulu kao režisera. Od početka je za sebe odabrao ulogu Woodwarda, a inicijalna ideja mu je bila da Bernsteina odglumi Pacino, no ipak se odlučio za Hoffmana. Na kraju su "Svi predsjednikovi ljudi" imali osam nominacija za Oscara, a osim Robardsa, osvojio je nagrade za adaptirani scenarij, umjetnički dizajn i zvuk. Bila je godina 1976. bila vjerojatno jedna od najjačih u povijesti filma jer su kandidati te godine bili i klasici poput Lumetove "Mreže" i Scorseseovog "Taksista", no nagrada za najbolji film i režiju otišle su Johnu G. Avildsenu i "Rockyu".
Primjedbe
Objavi komentar