Prije nekoliko godina gledali smo priličnu šokantnu dramu "Father" Floriana Zellera za čiju je izvedbu starca u poodmakloj fazi demencije Anthony Hopkins osvojio svog drugog Oscara. Gledali smo ondje svijet praktički kroz njegove oči i gubili se skupa s njim, a mlada američka filmašica Sarah Friedland u svom dugometražnom debiju je temu demencije odlučila obraditi na posve drukčiji način. Nježna je to, empatična i potresna drama i "Familar Touch" je baš delikatan, mali nezavisni film koji je dobio čak tri nagrade u sekciji Horizonti festivala u Veneciji. Friedland je ondje nagrađena za najbolju režiserku i najbolju debitanticu, a nagradu za najbolju glumicu u toj sekciji odnijela je Kathleen Chalfant, uglavnom kazališna glumica kojoj su na filmu i televiziji uglavnom dopadale sporedne uloge.
Sjajna je već uvodna scena u kojoj zapravo i ne znamo tko je Ruth (Chalfant), osim da je riječ o ženi u kasnim sedamdesetima ili već ranim osamdesetim godinama. U toj sceni k njoj dolazi čovjek u kasnim pedesetima po imenu Steve (H. Jon Benjamin) i premda gledatelj pretpostavlja da je on njezin sin, ona se ponaša čudno. Priprema ručak, odijeva se u finu odjeću, ponaša se kao da dočekuje nekog za spoj, a ne sina. Ispituje ga čime se bavi, u jednom trenutku ga čak dodiruje po bedru, a tada nesretni muškarac kao da jednostavno više ne može jer je nešto slično prošao već tko zna koliko puta. Ruth je očito tako dementna da ne može prepoznati sina, no istovremeno se ona ponaša kao da joj nije ništa i tvrdoglava je.
Nije joj ništa jasno ni kada je Steve strpa u auto i odvede u kliniku gdje će je smjestiti jer više Ruth očigledno ne može živjeti sama. Misli ona i tada da je u hotelu ili restoranu u ručku, a shvatit ćemo da to nije prvi puta da je sin smješta u starački dom koji je tvrdoglava, ali ponosna starica očito više puta napuštala. Tek kada joj u kantini donesu jelo, a ona se pobuni jer nije dobila meni kako bi naručila ručak, shvatit će da nije u restoranu, već da je ponovno u staračkom domu. No, ne zadugo jer gubi se ona konstantno, premda se trenuci lucidnosti povremeno miješaju s potpunom pogubljenosti.
Buni se Ruth da joj tamo nije mjesto jer zna ona dobro tko je, zna napamet svoje omiljene recepte, priča o odrastanju u Brooklynu, a očito je ona bila uspješna i sposobna žena i ne podnosi kad se ljudi prema njoj odnose kao prema djetetu. Kao da ne može ona prihvatiti činjenicu da je teško bolesna i da joj je mozak ishlapio. Jedan je to od onih malih, nerazvikanih niskobudžetnih američkih indie filmova od kojih nisam imao nikakvih očekivanja, a pokazao se kao duboka, kompleksna opservacija žene koja je potpuno izgubila sjećanje. No, nije izgubila duh, vedrinu, borbenost, želju za životom koju fantastičnom izvedbom nosi relativno nepoznata veteranka Chalfant.
Primjedbe
Objavi komentar