Već sam postao dosadan sam sebi s hvalospjevima i obožavanjem engleskog velemajstora Kena Loacha, no i ova socijalna drama iz rane faze njegove karijere potvrđuje kakav je to ne samo vrstan redatelj, već i čovjek koji je tako savršeno uspijevao konzervirati određeni trenutak u vremenu. Recimo samo gledanje filma "Family Life" dovoljno nam je da zaključimo stanje duha britanske nacije početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nažalost, nakon što je 1969. godine snimio svoje ultimativno remek-djelo "Kes", upravo je "Family Life" bio njegov sljedeći film, a loša prođa ove iz današnje perspektive perfektne drame, gotovo mu je zapečatila sudbinu.
Sljedećih gotovo dva desetljeća uglavnom je snimao za televiziju ili dokumentarce, a tek početkom devedesetih vratio se igranom filmu i prometnuo u jednog od najvećih britanskih filmaša svih vremena. U "Family Life" pratimo Janice (Sandy Ratcliff), mladu ženu iz radničke obitelji u Engleskoj. Živi ona pod strogom kontrolom svojih roditelja, posebno majke koja inzistira na pristojnosti, poslušnosti i konvencionalnom ponašanju. Kad Janice zatrudni, roditelji će je prisiliti na pobačaj šo će dovesti do njenog psihičkog sloma. Nesretna djevojka završit će u psihijatrijskoj bolnici gdje će biti izložena hladnim, institucionalnim metodama liječenja, čak i elektrošokovima.
Jedini lik koji prema njoj pokazuje empatiju je dr. Donaldson (Michael Riddall), predstavnik tadašnjih antipsihijatrijskih ideja (inspiriran stvarnim psihijatrom R. D. Laingom), no, i on je nemoćan pred sistemom koji mentalnu bolest vidi kao devijaciju, a ne kao poziv u pomoć. Sjajna je to obiteljska drama i u prvom planu je tu konflikt između tradicionalne, konzervativne Engleske koja živi po strogim, striktnim pravilima i ona se ogleda u Janiceinim roditeljima. Janice pak simbolizira moderno, mlado društvo koje se želi riješiti tih simboličkih okova tradicionalizma i želi živjeti slobodno, bez tog lažnog moraliziranja i licemjerja.
Taj lažni moralizam i društveno licemjerje najviše se ogleda u Janiceinoj mami koja će zapravo svoju kćer natjerati na abortus. I to iz straha što će reći okolina, što će misliti susjedi ako njena neudana kćer dobije dijete, a Janiceina bolest je zapravo tu reakcija na represiju njene obitelji koja ne može prihvatiti njenu slobodu. Istovremeno, bolnica je samo produžetak tog pritiska, a i sam naziv filma je ironičan jer iako bi obiteljski život i taj najuži krug ljudi nekome trebao pružiti sigurnost i stabilnost, ovdje će on biti izvor traume. Roditelji tu predstavljaju društvene norme tadašnje srednje klase i kontrolu, sram, autoritet i moralnu ukočenost koja dolazi s tim dok je Janice njihova žrtva te njena tišina i povlačenje u sebe postaju njen jedini oblik otpora.
Snimio je Loach "Family Life" u svom prepoznatljivom naturalističkom, gotovo dokumentarističkom stilu bez glazbene podloge što pojačava osjećaj stvarnosti. Kada je Loach u pitanju je vjerojatno to što je on više od pola stoljeća tako elegantno, pametno i tako precizno snimao slične problemske, socijalne drame u kojima propitkuje društvene norme. Kasnije je kritika "Family Life" uspoređivala s puno poznatijim "Letom iznad kukavičjeg gnijezda", no najveća razlika između ta dva filma je što je Loachev film realističniji, suroviji i lišen i trunke sentimentalnosti. Prilično je to radikalna drama sa snažnim feminističkim štihom i to u vremenu kada je pokret za ženska prava i slobode bio tek u začecima i na zastrašujuće uvjerljiv i šokantan način je on prikazao i kritizirao kako tadašnje društvo tretira ne samo problematiku mentalnog zdravlja, već i nedostatak prava žene na izbor.
Primjedbe
Objavi komentar