Malo je reći da me oduševila biografska crnohumorna drama o Škotu Johnu Davidsonu, čovjeku s teškim oblikom Touretteovog sindroma. Riječ je o neurološkom poremećaju iz skupine poremećaja tikova za kojeg se i dalje ne zna zašto nastaje, a pojavljuje se on kod oboljelih u djetinjstvu ili ranoj adolescenciji. Tako je i John kao 12-godišnjak još 1983. počeo osjećati da se s njim nešto čudno događa i da ima nekontrolirane ispade i tikove, a u to vrijeme još nikome nije bilo jasno da je riječ o poremećaju. I ne mogu se sjetiti kada sam se tako smijao uz neki film kao uz "I Swear" jer ovaj nesretnik će uvijek u najgoroj mogućoj situaciji impulzivno i nekontrolirano izvaliti baš nešto najgore.
Izvanredan je engleski glumac Robert Aramayo kao odrasli John u jednom od onih iznimnih feel-good filmova o ljudima koji su svojom upornošću, voljom i hrabrošću pokušali nadići okolnosti u kojima se nalaze. Najveći uspjeh filma koji je napisao i režirao Kirk Jones je u tome što niti u jednom trenutku ne upada u sentimentalnost i patetiku, već je nevjerojatno duhovit, a gledatelju je potpuno jasna situacija u kojoj se nalazi protagonist. Shvaćamo kako izgleda njegov svijet i kako je zbog poremećaja od djetinjstva on postao žrtva užasnog zlostavljanja. Nikome on ne može objasniti da njegovi ispadi nisu provokacija i izazivanje pa ga tuku stalno i kolege u školi u škotskom gradiću, a na meti je i učitelja i ravnatelja pošto ne može kontrolirati svoje tikove.
Šalje on u kurac ravnatelja, pljuje hranu dok jede, a zbog njegovog stanja koje nikome nije shvatljivo, raspast će se i njegova obitelj. Petnaestak godina kasnije John je mladić u srednjim dvadesetima koji doslovno živi pod staklenim zvonom svoje mame (Shirley Henderson). Zbog sindroma se smatra da ga nitko neće zaposliti, nema on prijatelja, a svaki izlazak iz kuće za njega je prava avantura tijekom koje se pokušava kontrolirati, ali ne ide pa ne ide. Kad vidi da pored njega ide grupa djece on će recimo povikati "Ja sam pedofil", kad vidi policajce viknut će "Nosim drogu", a kada uđe u vlak zaurlat će "Imam bombu". Ne može si on pomoći, očito je ruke od njega digla i majka, a ključni trenutak za Johna bit će susret s prijateljem iz djetinjstva koji se upravo vratio iz Australije.
Kad vidi Johnovo stanje, nad njim će se sažaliti prijateljeva mama Dottie (Maxine Peake), počet će raditi s njim, a uskoro će se on i preseliti k njima. Dottie je medicinska sestra po zanimanju i kao da će ona jedina razumijeti Johnovo stanje, a uskoro će mu pronaći i posao gdje će se pojaviti druga osoba koja će mu dati priliku. Sjajni Peter Mullan je Tommy, voditelj lokalnog društvenog centra koji će zaposliti Johna unatoč njegovom hendikepu, a kako će godinama prolaziti, tako će i John postajati aktivist za razumijevanje ljudi s Touretteovim sindromom. Film i počinje zapravo s događajem iz 2019. godine kada John treba primiti posebno odlikovanje kraljice Elizabete, no strah ga je uopće ući u salu jer se boji da će uzviknuti nešto uvredljivo i neprimjereno.
Inspirativna je to crnohumorna drama koja nam donosi priču iz perspektive čovjeka čiji je život potpuno drukčiji od našega. Čovjeka koji je doslovno izoliran od ostatka svijeta i praktički svih ostalih, proganjan, neshvaćen i to samo zato što pati od poremećaja koji većina ljudi ne može shvatiti. Kada on na ulici vikne prolaznici da je kurva, naravno da nitko ne razmišlja o tome što je s njim, već je prva pomisao da je bezobrazni primitivac kojeg treba razbiti. Dok on nekome pokuša objasniti od čega pati, obično je već kasno i već je jadan pobrao batine. Sjajno i s puno empatije ovaj film prikazuje kako izgleda život nekoga s Touretteovim sindromom, a jednostavno je nemoguće ne smijati se njegovim ispadima. Odličan film koji je nekako prošao ispod radara, a definitivno zaslužuje titulu feel-good filma godine.
Primjedbe
Objavi komentar