Vjerojatno ne postoji par koji smo češće gledali skupa na filmu od dvoje najpoznatijih talijanskih glumaca svih vremena, Sophie Loren i Marcella Mastroiannia. Više puta ih je spario i podjednako legendarni talijanski filmaš Vittorio De Sica, posljednji put u ovoj romantičnoj ratnoj drami. U kasnijoj fazi karijere De Sica se odmaknuo od klasičnog neorealističkog stila, a čine se "I girasoli" ili "The Sunflower" kao da je nastao pod utjecajem klasika "Dr. Zhivago". Možda dijelom i zato što je jedan od producenata oba filma bio tadašnji suprug Sophie Loren, Carlo Ponti, a premda je riječ o srcedrapateljskoj melodramatičnoj romansi, riječ je o kvalitetnom filmu koji sjajnim izvedbama nose dvoje glavnih glumaca.
Priča tu kreće nakon II svjetskog rata kada Giovanna (Loren) ne želi prihvatiti činjenicu da je njen voljeni suprug Antonio (Mastroianni) poginuo. I premda se kroz godine iz Rusije vraćaju poneki talijanski zarobljenici koji su ratovali na istočnom frontu, Antonia nema i nema, no Giovanna je tako sigurna da će joj se vratiti da je čak svojoj punici obećala da će ga sama vratiti kući ako neće ići drukčije. U međuvremenu ćemo kroz flešbekove doznati i detalje o njihovoj ljubavi, kako su se upoznali, potom i vjenčali i kako je Antonio uopće završio na istočnom frontu.
Godine će prolaziti, Antonio se i dalje neće vraćati kući, a nakon više godina Giovanna će uštedjeti dovoljno novaca i krenuti put Sovjetskog saveza u potragu za njim. No, ono što će saznati tamo potpuno će joj promijeniti život, a riječ je o prvom zapadnom filmu koji je sniman u SSSR-u nakon Drugog svjetskog rata. Jedan od scenarista je bio legendarni Tonino Guerra koji je pisao za ponajbolje europske filmaše svog vremena od Fellinija, Antonionija, Angelopoulosa i Tarkovskog, a obrađuje ovaj film teme kao što su ratni gubici i traume, sjećanje i oprost te ljubavi uništene prošlošću.
Upravo suncokreti tu imaju ključnu simboliku jer kada konačno stigne u Sovjetski savez na onim mjestima gdje su stradali talijanski vojnici, sada rastu polja suncokreta koji se okreću prema suncu, baš kao što i Giovanna na simboličkoj razini pokušava pronaći svjetlo u tami rata. I to Giovannino putovanje u SSSR 15 ili 20 godina nakon rata jer definitivno ono što će zateći tamo ne izgleda kao poslijeratna Rusija, već se prije čini kao da se događa u sadašnjosti, nije samo fizičko, već je i ono prepuno simbolike i kao da ono označava potragu za ljubavi koje više nema. Ona je pravo oličenje žrtve rata, a njeno sjećanje na Antonia kao da je za nju postao način preživljavanja sve dok ne sazna za nju možda i najstrašniju istinu. "Suncokreti" možda nisu film o velikim povijesnim događajima, već mu je upravo najjači adut što govori o osobnim tragedijama ljudi koje je povijest zaboravila, a žene poput Giovanne zasigurno su postojale u velikom broju.
Primjedbe
Objavi komentar