Poslije mene potop izreka je koja se pripisuje francuskom kralju Luju XV. koji je vladao od 1715. do 1774. godine, a kao da je ovaj dugovječni vladar predosjećao da se njegovi nasljednici neće dobro provesti. Ta izreka o potopu poslužila je kao lajtmotiv talijanskom filmašu i učeniku Paula Sorrentina, Gianluci Jodiceu za snimanje povijesne drame o posljednjim danima onih kojima je dugovječni Luj XV. predvidio potop. To je prvenstveno njegov unuk i nasljednik na prijestolju Luj XVI. čija će se glava zakotrljati niz giljotinu 1792. godine nakon što je francuska revolucija srušila monarhiju i zauvijek promijenila svijet.
Pratimo tako u "Le deluge" posljednjih mjesec dana u životu Luja XVI. (neprepoznatljivi Guillaume Canet) i njegove obitelji koja je zatvorena u nekom od pariških dvoraca i čekaju suđenje. Dok kralj kao da ne shvaća ili ne želi shvatiti što mu se to sprema i ponaša se on i dalje kao da je najmoćniji čovjek na svijetu i izravan potomak boga, njegova supruga Marija Antoaneta (Melanie Laurent) ipak djeluje nešto inteligentnije i razumnije. Shvaća ona da im se ne piše dobro, a civili i vojnici koji su im dodijeljeni za čuvare iz njih se gotovo sprdaju. Ima tu odlična scena kada netko od čuvara poziva kralja u pomoć i moli ga da mu izliječi njegovog prijatelja koji boluje od gube. Naivni kralj očito zaista misli da ima čudotvorne moći jer odabran je on izravno od boga i pokušat će on pomoću čovjeku samo da bi shvatio da se ljudi ismijavaju iz njega.
A ljudi ne samo da se ismijavaju, već su očigledno i željni kraljevske krvi, no to će biti tek posljednji korak. Prije toga će Luju i obitelji biti oduzeto sve na što su navikli, a od goleme svite bit će im ostavljena tek jedna vjerna sluškinja prema čijim navodnim zapisima je snimljen ovaj film. Sve će kulminirati suđenjem na kojem je presuda donesena i prije nego što je počelo, a mogao bi se "The Flood" opisati i zamišljanjem kako su izgledali posljednji dani kraljevske obitelji. Nakon uvodne raskošne scene u kojoj se Luj i ekipa dovozi u dvorac, sve ostalo djeluje nekako komorno, a mizanscena je gotovo kazališna. Neobičan je to film kojim Jodice kao da je pokušao humanizirati kraljevsku familiju, ali sama priča ostala je nekako površna, tanka, čak ni inače izvrsni glumci nisu tu imali previše šanse tu nešto posebno izvući.
Primjedbe
Objavi komentar