Dvije godine ranije ukrajinski fotoreporter i dokumentarist Mistislav Černov nas je šokirao dokumentarcem "20 Days in Mariupol" o brutalnom napadu ruske vojske na grad na jugu Ukrajine. Za taj je film dobio Oscara za najbolji dokumentarac, a njegov drugi film doslovno nas vodi u rov, na prvu liniju fronte i "2000 Meters to Andriivka" u početku djeluje kao da igramo jednu od onih ratnih kompjuterskih igrica u kojima iz prve perspektive sve pratimo. Samo što sve to nije igrica, već stvarni rat i doslovno iz trenutka u trenutak tu pratimo protuofenzivu ukrajinske vojske tijekom 2023. godine i stalno smo uz ukrajinske vojnike.
Odlučio se Černov u filmu koji je premijerno prikazan u Sundanceu, a Ukrajina ga je istaknula kao svog kandidata za Oscara dok je ušao u uži krug kandidata za Oscara u kategoriji dokumentarca isključivo koncentrirati na iskustvo rata iz perspektive običnih vojnika, gotovo u realnom vremenu. Umjesto širokog strateškog ili geopolitičkog konteksta, dokumentarac prati ukrajinske vojnike tijekom iznimno kratkog, ali smrtonosnog napredovanja prema selu Andriivka, udaljenom svega dva kilometra. Ta prostorna minimalnost pretvara se u snažnu dramaturšku strukturu jer svaki metar osvojen ili izgubljen dobiva egzistencijalnu težinu, a rat se prikazuje kao iscrpljujući proces, ne kao niz herojski montiranih epizoda.
Ipak, ključno obilježje filma je način snimanja jer kamera je stalno u rovovima, pod vatrom, bez sigurnosne distance između snimatelja i vojnika. Takav pristup stvara snažan osjećaj ugroze i klaustrofobije, ali i briše granicu između promatrača i sudionika. Posebno šokira što je sve što u "2000 metara do Andriivke" brutalno stvarno. Smrt, ranjavanje i gubitak suboraca prikazani su bez senzacionalizma, ali i bez ublažavanja, a moglo bi se ovaj film opisati i kao snažan dokument o suvremenom ratu kao industriji iscrpljivanja, u kojoj se hrabrost, strah i rutina stapaju u svakodnevicu.
Osim što je Černov tu naoružan kamerom, stavio je on i određene vrste GoPro kamere na kacige brojnih vojnika, a puno materijala je snimljeno dronovima. Uz to nam postaje jasno kako je današnje ratovanje potpuno nezamislivo bez dronova koji mogu biti korišteni za snimanje, ali i kao ubojito oružje. No, koliko god to današnje ratovanje možda djeluje nestvarno, gotovo kao neka igrica, istovremeno se tu ipak ne razlikuje puno toga od recimo Prvog svjetskog rata. Dok vojnikova čizma ne zagazi određeni teren, nema tu puno sreće, a linija fronte se pomiče malo, po malo, stotinu po stotinu metara. Rovovi su tu domovi za vojnike, a posebno je potresno kad shvatimo da su pojedini likovi koje upoznajemo ovdje, nekoliko mjeseci kasnije stradali u ratu. Kao i da su ubrzo Rusi ponovno zauzeli to seoce ili bolje rečeno ono što je od njega ostalo pošto je sve sravnjeno sa zemljom.
Primjedbe
Objavi komentar