Američka nezavisna filmašica Ana Lily Amirpour jedna je od onih indie autorica na koju naveliko izdrkava američka kritika. Njen hvaljeni debi "A Girl Walks Home Alone At Night" koji je opisala kao prvi iranski vampirski špageti western, a pogotovo sljedeći film postapokaliptična kanibalska romansa "The Bad Batch" nisu me pretjerano impresionirali. Ista je priča i s njenim trećim filmom, još jednom modernističkom arty subverzijom "Mona Lisa and the Blood Moon" koja je premijeru imala u glavnom programu Venecije. Ovaj puta riječ je o SF trileru o bjegunki iz psihijatrijske klinike s posebnim moćima koja će napraviti pravi kaos u noći punog mjeseca u New Orleansu.
Ta bjegunka je Mona Lisa Lee (Jeon Jong-seo), misteriozna mlada Koreanka koja je valjda cijeli život provela u luđačkoj košulji u psihijatrijskoj klinici negdje u Louisiani. Jedne noći ona će shvatiti da ima neke telekinetičke moći, nešto poput hipnoze te će može mislima utjecati na volju i motoričke funkcije drugih ljudi. Nakon što zbriše iz ludare, naći će se ona u za nju potpuno nepoznatom okruženju, a gotovo na tragu "A Girl Walks Home Alone At Night" gdje je mlada iranska vampirica okrutno kažnjavala sve one koji su joj nanijeli zlo, sličnim putem krenut će i Mona Lisa Lee.
I ponaša se ona doslovno kao da je pala s Marsa, a njene moći pokušat će iskoristiti i striptizeta Bonnie (Kate Hudson). Sprijateljit će se ona i s nekako ljigavim dilerom Fuzzom (Ed Skrein), a na svojoj koži će njene moći osjetiti i policajac Harold (Craig Robinson). Jednostavno to nije bio film po mome guštu, malo me je živcirao taj banalni pokušaj subverzije pa i ta već stotinu puta viđena neonsko - ružičasta scenografija koja se i dalje tako često forsira. Ti artistički, stilizirani, ovaj puta opet pomalo u trash - camp smjeru nekad za mene profunkcioniraju, a nekada mi to bude tako bezveze, promašeno i balano kao što je to bio slučaj s ovim filmom.
Primjedbe
Objavi komentar