Na red je stigao i biografski film o još jednoj glazbenoj legendi, The Bossu glavom i bradom, Bruceu Springsteenu. Film o trubaduru radničke Amerike snimio je iskusni Scott Copper (Crazy Heart, Out of Furnace, Black Mass, Hostiles, Antlers, The Pale Blue Eyes), a pratimo tu Bossa dok prolazi osobnu i kreativnu krizu dok se bori kako bi osmislio koncept svog, pokazat će se, prijelomnog albuma "Nebraska". Događa se tako radnja filma tijekom 1981. i 1982. godine kada je već 30-godišnji Springsteen (Jeremy Allen White iz serije The Bear) okusio dašak slave jer upravo je završio rasprodanu turneju i na korak je on da postane megazvijezda.
Kako bi se odmorio od turneje, njegov menadžer, producent i prijatelj Jon Landau (Jeremy Strong) pronašao mu je kuću u blizini njegovog rodnog gradića Freeholda u New Jerseyu gdje je i odrastao. Nastupa Bruce ondje s lokalnim bendom koji čine njegovi prijatelji, a upoznat će i mlađu sestru svog nekadašnjeg kolege iz razreda Faye (Odessa Young). Ući će s tom mladom mamom Bruce i u vezu, no jednostavno on kao da ne zna što bi sa sobom. Kao da se boji uspjeha i bježi od njega, a sve to je potencirano crno - bijelim sekvencama flešbekova u djetinjstvo u kojima upoznajemo odnos s njegovim ocem, nasilnikom i pijancem (Stephen Graham).
Dok ga iz studija pritišću da snimi što prije novi album i izbaci nove hitove nakon "Born to Run" i "Hungry Heart" koji će ga potvrditi kao zvijezdu, Bruce ima neke druge planove. On je odlučio smisliti dvostruki konceptualni minimalistički album i to ne u studiju, već kod kuće, a svima se čini kao da je potpuno zastranio i kao da sam sebe sabotira. I premda je "Springsteen" neočekivano mračan film kada je riječ o tom brzorastućem podžanru biografske glazbene drame, i premda se autor tu primio za određenu fazu protagonistovog života, opet mi je nešto tu falilo.
Najjači adut svakako su dobre glumačke izvedbe, posebno Whitea i Stronga, a premda se Cooper trudio izbjeći upadanje u klišeje sličnih filmova, opet kao da je dobrim dijelom zaglavio u njima. Pomalo je i bizarno što je u navodno stvarnu priču ubačen i fikcionalni lik samohrane majke Faye koju je muž ostavio s kćeri. Vjerojatno je to učinjeno čisto zbog dramaturgije, pogotovo zbog simbolike bijega i napuštanja čega se Bruce ovdje tako boji i smatra da ne zaslužuje sreću i uspjeh. Nekako sam baš htio voljeti ovaj film, no na kraju se sve to gotovo pretvorilo u ono što je Cooper želio izbjeći, a to je upadanje u klišeje. Naravno da opet nije sve tako loše i zanimljiv je bio taj gotovo introspektivni, unutarnji pristup psihologiji glavnog lika koji nije prikazan kao svetac, već kao običan čovjek sa strahovima, manama i svojim borbama.
Primjedbe
Objavi komentar