Adilkan Jeržanov mi je uz Emira Baigazina jedini prozor u svijet najveće zemlje na svijetu bez izlaza na more, Kazahstana. Gledam malo svoju arhivu koja je već odavno prošla pet tisuća naslova i sve filmove iz ove nekadašnje sovjetske republike snimio je netko od ove dvojice autora koji ne mogu biti različitiji. Dok je Baigazin realist, pravi umjetnik koji pokušava donijeti stvaran i autentičan pogled na svoju zemlju, Jeržanov je više žanrovski nastrojen, snima on pomalo apsurdističke krimiće, a takav je i "Stepski vuk". Okruženje koje vidimo ovdje je gotovo postapokaliptično, a akcijski je to krimić koji gotovo pa ima westernovski štih.
Dok su Baigazinu očito uzori europski art filmaši, Jeržanov inspiraciju pronalazi u američkom filmu pa je "Steppenwolf" tako ujedno i film ceste. Okruženje je tu egzotično, pustoši i stepe koje igraju važnu ulogu u svim Jeržanovljevim filmovima ovdje su dodatno potencirani, a djeluje sve to košmarno, besperspektivno. I kreće to odmah prilično kaotično, brutalno i okrutno jer već u uvodnim scenama imamo obračun policajaca i bandi u kojima policajci nemaju šanse. U takvom svijetu egzistira Tamara (Anna Starchenko), žena koja djeluje kao da je retardirana ili kao da je već potpuno poludjela od svih užasa kojima je svjedočila.
Traži ona sina koji je nestao, a njen put će se spojiti s Brayjukom (Berik Aitzhanov), policijskim inspektorom koji se specijalizirao u ispitivanju ili bolje rečeno mučenju. Kada shvati tko je oteo Tamarinog sina, pristat će joj on pomoći u potrazi jer će i za njega to imati neko osobno izravnavanje računa. Krenut će oni zajedno tako na put, u potragu za nestalim dječakom, a tim putem svjedočit ćemo skupa s njima raznim užasima i brutalnostima. Upoznat ćemo potpuno devastiran i dehumaniziran svijet prepun nasilja i zla, civilizaciju koja se potpuno urušila. Ili možda nikad ondje nije ni postojala.
Primjedbe
Objavi komentar