Francuska glumica očito bosanskog porijekla Lucile Hadžihalilović predstavila se u Berlinu do sada najambicioznijim filmom, mračnom fantazijom, nadrealističkom bajkom koja gotovo koketira s hororom. Zanimljivo je kako jednu od manjih uloga u "The Ice Tower" ima kontroverzni francusko - argentinski filmaš Gaspar Noe čije je brojne filmova Hadžihalilović producirala, montirala i bila koscenaristica. Ipak, stilom se ona bitno razlikuje od svog kolege, ujedno i nevjenčanog muža, iako je riječ o mračnoj, jezivoj i nelagodnoj bajci koja se ističe sjajnom scenografijom, umjetničkim dizajnom i fotografijom uz koju stalno imamo osjećaj da smo u nekom stanju između sna i jave.
Radnja filma se odvija negdje početkom sedamdesetih, a izvanredna je poznata francuska glumica Marion Cotillard u ulozi slavne filmske dive Cristine. Ona je angažirana za glavnu ulogu stilizirane adaptacije bajke o Snježnoj kraljici Hansa Christiana Andersona, a cijeli film se snima u studiju smještenom negdje u snježnim obroncima Alpa. Slavna glumica će potpuno fascinirati 15-godišnju Jeanne (Clara Pacini) koja je upravo pobjegla iz sirotišta i skrovište će pronaći baš u studiju gdje se snima film. Nesretna djevojka i dalje je traumatizirana sjećanjima na smrt majke i u Cristini će na bizarni i krajnje neobični način pronaći zamjensku majčinsku figuru.
Ta autodestruktivna ledena diva potpuno će fascinirati Jeanne koja će se u filmski studio ušuljati s lažnim dokumentima nešto starije djevojke koje je pronašla uz klizalište. Ubrzo će Jeanne dobiti i posao statistice, a zbližit će se ona s Cristinom, ali na neki čudan i opasan način za mlađu od njih jer kao da će slavna diva na njoj testirati svoje hirove i vidjeti koliko daleko je ova spremna ići u ispunjavanju njenih želja. Odlučila se Hadžihalilović za polagani tempo i mogao bi se "The Ice Tower" opisati kao ekspresivna, atmosferična i estetski profinjena vizualna poezija, fokusirana na unutarnje stanje likova i metafizičke teme identiteta, iluzije i opsesije.
Od početka do kraja on kao da nas uvlači u snježnu halucinaciju, jer imamo tu slike leda, svjetla, sjena, a naracija je potpuno prepuštena atmosferi. I sami likovi pa i prizori tu djeluju kao neka vrsta alegorije, a inspiraciju ne samo da je Hadžihalilović pronašla u klasičnim bajkama, već i u raznim poznatim filmovima. Ponajviše u stvaralaštvu slavnog britanskog dvojca Powell - Pressbugger, a premda na zidu studija možemo vidjeti plakat njihovog klasika "The Red Shoes", više se čini da zbog tematike ženske čežnje koji će prijeći u delirij na planinskim vrhovima, inspiraciju crpi iz "Crnog narcisa". Sve to filmu istovremeno kao da daje i arhaičan i modernistički stil i zaista je to posebno filmsko iskustvo, iako baš i ne mogu reći da sam ostao posebno impresioniran.
Primjedbe
Objavi komentar