Pavel Lungin ne spada u krug onih najpoznatijih i najboljih ruskih filmaša, a ova tragikomedija je film koji možda i najviše strši u njegovoj karijeri. Prvi film je on snimio tek kao četrdesetogodišnjak i to dok je SSSR već bio na izdisaju, a radnju "Ostrova" je smjestio na otočić negdje na krajnjem sjeveru Rusije na kojem se nalazi pravoslavni manastir. Jedan od monaha ondje je Anatolij (Pjotr Mamonov) za kojeg kruže priče da ima čudotvorne sposobnosti izliječenja bolesti i izricanja proročanstava, no od početka se čini da je on ili potpuno lud ili se pravi ludim i izluđuje svoje ostale kolege popove na tom otočiću prekrivenom snijegom, a zapravo je to njegova posebna vrsta pokajanja.
Znamo zato od starta da Anatolija već više od 30 godina proganja osjećaj krivnje zbog nečega što je učinio još za vrijeme II svjetskog rata. U prologu vidimo tako njega kao mladog mornara i kapetana Tikhona koje će zarobiti Nijemci, a oni će Anatoliju dati izbor. Ili ubij ili budi ubijen te će on izabrati ono prvo i usmrtiti svog nadređenog, a to si nikad neće moći oprostiti i ostatak života provest će u traženju oprosta za ono što je učinio i borbi s krivnjom. I premda on već tamo živi 30 godina, ostali popovi ga baš previše ne razumiju, no zato brojni ljudi gotovo svakodnevno dolaze k njemu po lijekove i savjete. A svo to vrijeme ponašao se on kao luđak, no sve će se promijeniti kada mu u pomoć stigne admiral sovjetske vojske s psihički bolesnom kćeri za kojeg će se ispostaviti da je netko iz Anatolijeve prošlosti.
Lungin se tu prvenstveno fokusira na pokajanje oca Anatolija za vlastiti grijeh, što se očituje u njegovoj stalnoj molitvi. No, radnja se zapravo razvija kroz njegove neobične, često provokativne postupke, ponašanje “ludog za Krista” i njihov utjecaj na ljude oko njega. Redatelj Lungin opisuje glavnog lika kao nekoga tko nije ni mudar ni posebno duhovan, a njegova „moć“ zapravo je reakcija na patnju onih koji mu dolaze, dok su ljudi koji traže čudo često nezadovoljni jer svijet, kaže Lungin, ne podnosi „kućna“ čuda.
Inače, pojam "ludim za Kristom" u pravoslavnim crkvama bi se mogao opisati i kao svojevrsni asketski put u kojem se osoba namjerno odriče društvenih normi i ugleda te se ponaša kao luda kako bi stekla krajnju poniznost pred Bogom. Takva ludost služi kao duhovno ogledalo drugima, razotkrivajući licemjerje, nepravdu i skrivene motive ljudi oko sebe. U pravoslavnoj tradiciji takvi se ljudi smatraju posebnim svjedocima istine, čija neobičnost proistječe iz potpune predanosti Kristu, a zbog toga se nama kojima baš i nisu poznati ti religijski koncepti čini da se Anatolij zajebava sa svima pa i sa samim sobom.
Uz izvanrednog Mamonova koji je glumio u valjda svim Lunginovim filmovima, jedan od jakih aduta filma je i samo okruženje na kojem se odvija radnja. Lungin i ekipa je dugo tražila mjesto za snimanje „Otoka“. Nakon nekoliko putovanja po sjevernoj Rusiji, nijedan stvarni samostan nije odgovarao viziji redatelja jer mu je trebao mali, napušteni samostan, a moderni su samostani bili preveliki i ograđeni. Idealnu lokaciju pronašli su tek u Kareliji na Bijelom moru gdje su napuštene kuće, stara navigacijska kula i krajolik pun otočića stvorili savršenu prirodnu scenografiju. Kula je pretvorena u zvonik, razrušena baraka u crkvu, a posebno ih je nadahnula potopljena drvena teglenica iz dvadesetih godina što je cijelom mjestu dalo poseban štih.
Primjedbe
Objavi komentar