Francuski glumac Vincent Lindon (1959. godište) očito je jedan od onih što bi se reklo "Late Bloomera". Iako u filmovima nastupa još od 80-ih godina prošlog stoljeća, tek je u srednjim pedesetim godinama života počeo dobivati dobre uloge i u zadnjih desetak godina se izdvojio u jednog od vodećih francuskih glumaca. Možda zato što i nije neki ljepotan, već više djeluje kao neki lučki radnik, Lindon vjerojatno u mladosti i nije mogao računati na uloge nekih zavodnika i srcolomaca, no ta pojava stvarnog, običnog čovjeka koji je proživio svašta kasnije mu je zato donijela niz sjajnih uloga.
Jedna takva je i uloga oca u problemskoj i realističnoj drami sestara Delphine i Muriel Coulin (17 Girls) za koju je dobio nagradu Volpi Cup za najboljeg glumca festivala u Veneciji. Njegov Pierre je 50-godišnji udovac, radnik na željeznici u Metzu koji je nakon smrti žene morao sam othraniti dva sina. I dok je mlađi Louis (Stefan Crepon) na pragu upisa na elitno pariško sveučilište Sorbonne, stariji nezaposleni sin Felix ili Fus (Benjamin Voisin) je iznimno problematičan. I bijesni, ogorčeni stariji sin ocu će potpuno slomiti srce kada on shvati da se Fus počeo družiti s iznimno problematičnom ekipom, neonacistima, radikalnim desničarima i nogometnim huliganima.
Nesretni Pierre je potpuno slomljen jer čitav život je on nakon smrti žene posvetio odgoju sinova nadajući se da će ih sam nekako uspjeti izvesti na pravi put, no sinov izbor potpuno će ga šokirati. Pokušat će on sve kako bi Fusa uvjerio da je društvo koje si je pronašao pogrešno i da mu neće donijeti ništa dobroga, ali sin ne želi slušati, čak kao da iz inata ocu sve to radi i postaje sve radikalniji. Sjajna je scena u kojoj Pierre prvi put saznaje da je Fus radikaliziran i da se druži s tim idiotima. Jedan od kolega će mu tako reći da su ih nekakvi neonaciji napali dok su dijelili letke članovima sindikata i da mu se čini da je jedan od napadača njegov Fus, no Pierre s gražanjem odbija tu pomisao iako je svjestan da bi to mogla biti istina.
Do kraja će se sve to pretvoriti u potpunu katastrofu za ovu obitelj, a nesretni Pierre konstatno će se pitati je li mogao učiniti nešto više za svog sina i smatrat će se krivim zbog njegovih životnih odluka i poteza koji će doslovno uništiti živote svih njih. Potresna je to i iznimno realistična drama u kojoj sestre Coulin sjajno dijagnosticiraju problem i taj užasavajući društveni fenomen sve veće radikalizacije mladih iz cijele Europe i priklanjanja tim bolesnim ultradesničarskim, neonacističkim i šovinističkim idejama. Jasno nam je da je Fus nezadovoljan, ne vidi perspektivu (kako bi je uopće vidio kad dečko nije ni završio srednju školu), a za svu nesreću kao da krivi oca koji ne zna kako reagirati.
Vidimo tu povremeno trenutke nježnosti i bliskosti između oca i sina, no takvi trenuci su očito rijetki jer sin jednostavno ne želi razgovarati s ocem i uopće ga ne zanima što mu ovaj ima za reći. Kompleksna je to drama koju autorice sjajno grade jer ta Fusova radikalizacija i konačno odlučivanje na nasilje neće se dogoditi preko noći, već će to trajati neko vrijeme. A kroz to vrijeme pratimo dinamiku odnosa u obitelji, kako se otac i sin sve više udaljavaju i kako je Pierre očajan jer shvaća da više ne može učiniti baš ništa da bi starijeg sina izveo na pravi put i jedina nada mu ostaje mlađi sin. Dobri su i mladi glumci koji su utjelovili Louisa i Fusa, no Lindon je jednostavno maestralan kao samohrani otac iz radničke obitelji koji shvaća da je jednog sina izgubio.
Primjedbe
Objavi komentar