"Poštar uvijek zvoni dva put" Jamesa M. Caina smatra se jednim od najboljih krimi romana prve polovice 20. stoljeća, a za sve ljubitelje filma prva asocijacija je vjerojatno verzija iz 1981. koju je snimio Bob Rafelson u kojoj su glavne uloge imali Jack Nicholson i Jessica Lange. Zbog eroticizma i nasilja Cainova knjiga pokušavala se čak zabraniti po objavljivanju, a prvi film inspiriran kultnim romanom snimljen je već krajem tridesetih u Francuskoj (Le Dernier tournant autora Pierrea Chenala). Tridesete godine u Francuskoj je proveo slavni talijanski filmaš Luchino Visconti gdje je bio asistent Jean Renoira.
Upravo je Renoir bio taj koji mu je dao francuski prijevod već čuvenog romana, a njegov "Ossessione" mnogi i danas smatraju najboljom ekranizacijom "Poštar uvijek zvoni dva put". Zanimljivo je kako se Visconti u Italiju vratio za vrijeme II svjetskog rata, a scenarij je nadgledao i revidirao Mussolinijev sin, Vittorio. Iako Visconti, uostalom kao i gotovo cijela filmska ekipa, nisu bili naklonjeni fašističkom režimu, štoviše bio je on član komunističke partije, Mussoliniji su to odlučili tolerirati dok u filmovima ne tematiziraju politiku. Ubrzo nakon što je snimio film tijekom 1942. godine Visconti koji zapravo potječe iz bogate plemićke obitelji iz Milana se pridružio pokretu otpora te je njegova kuća čak bila utočište za partizane, a u jednom navratu je umalo strijeljan.
Bio je "Ossessione" debitantski dugometražni Viscontijev film, a premda mu je fašistička vlast dozvolila snimanje filma, ispostavilo se da je riječ o nešto bitno drukčijem od krimića kakvog su očekivali. Erotična je to mračna romansa koja je zabranjena odmah nakon nekoliko projekcija na sjeveru Italije, a fašisti su ubrzo uništili film, no Visconti je bio lukav pa je napravio kopiju koju je spasio i ona je svjetlo dana ugledala nakon završetka rata. Ovaj film bi se mogao opisati i kao prijelomnim djelom u povijesti talijanske kinematografije i svojevrsnom pretečom neorealizma, iako formalno i estetski još uvijek stoji negdje na pola puta između klasične melodrame i novog realističkog senzibiliteta.
Ipak, njegova posebnost proizlazi iz načina na koji Visconti spaja kriminalističku priču s dubokom socijalnom i egzistencijalnom analizom likova, prostora i društva u kojem se oni kreću. Jedna od ključnih odlika filma jest izrazita materijalnost svijeta koji prikazuje i Visconti inzistira na tjelesnosti likova, na težini vrućine, znoja, prašine, siromaštva i provincijske beznadežnosti dok se priča polako tu razvija. Glavni junak filma je mladi lutalica Gino (Massimo Girotti), koji dolazi u zabačenu gostionicu uz cestu i zapošljava se kod njezina vlasnika Bragana (Juan de Landa). Tamo upoznaje njegovu suprugu Giovannu (Clara Calamai), s kojom započinje strastvenu i tajnu vezu. Njihov odnos brzo prerasta u plan da se riješe Bragana kako bi mogli biti zajedno, a njihova strast pretvorit će se u neku vrste destruktivne sile koja im neće na kraju donijeti ništa dobroga.
U odnosu na književni predložak, razlike su značajne i na tematskoj i na ideološkoj razini. Cainov roman pripada američkoj hard-boiled tradiciji i pisan je u prvom licu, s naglašenim cinizmom, brzim ritmom i fokusom na unutarnji monolog protagonista. Glavni lik u romanu je itekako svjestan svoje amoralnosti, a priča je vođena fatalističkom logikom zločina i kazne dok Visconti pažnju preusmjerava s kriminalističkog zapleta na socijalni i psihološki kontekst. Također, Visconti snažno talijanizira priču. Američki mit o slobodi, cesti i individualizmu u njegovom filmu se pretvara u priču o socijalnoj stagnaciji, klasnim razlikama i nemogućnosti bijega, a likovi nisu klasične američke lutalice u potrazi za avanturom, nego ljudi zarobljeni ekonomskim i emocionalnim okolnostima. Na kraju bi se Viscontijev film mogao opisati kao mračna, pesimistička romansa koja pokušava na što realističniji način prikazati stanje duha tadašnje nacije bez da izravno išta politizira.
Primjedbe
Objavi komentar