Nije mi baš za pohvalu, no nažalost posljednjih godina i nemam baš previše vremena za čitanje knjiga pa sam tako propustio i roman "Proslava" ponajboljeg modernog hrvatskog pisca Damira Karakaša. Srećom pa postoje filmovi kojima ti romani posluže kao predložak za scenarij, a takav je slučaj i s dramom Brune Ankovića koja je osvojila pet nagrada na filmskom festivalu u Puli, među njima i za najbolji film, nagradu kritike, nagradu za najboljeg glavnog glumca i scenarij. Prava je šteta što domaći filmovi zbog skromnog budžeta imaju ograničenja i moraju autori tu stezati remen, snalaziti se na sve načine i biti ekonomični.
Unatoč tome, uspjeli su Anković i scenaristica Jelena Paljan napraviti krajnje jednostavan, a tako efektan film čija se radnja odvija neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. I to u Lici u kojoj se, uostalom, odvija radnja valjda svih Karakaševih romana. U uvodnim scenama tako u šumi zatičemo Miju (Bernard Tomić) kako se skriva nakon završetka rata u ljeto 1945. godine. Za pretpostaviti je da je on bio na gubitničkoj strani, u domobranima ili ustašama, a iz daleka on gleda kako partizani po njegovom selu traže njega i ostale poput njega koji su se priključili nacističkim kolaboracionistima.
I dok se on skrima šo šumi, kad nema što drugo jede koru s drveća poput ekipe iz pjesme Zabranjenog pušenja, kroz flešbekove doznajemo tri ključna momenta u njegovom životu iz kojih se može iščitati njegov put prema radikalizaciji. U prvom flešbeku Miju upoznajemo kao tinejdžera kojem strogi otac (Krešimir Mikić) naređuje da mora ubiti obiteljskog psa. To su zapravo naredili lokalni žandari pošto je neki pas u susjednom selu napao jednog žandara pa se svi na tom području moraju riješiti pasa, a nesretni mladić kojem puca srce nema izbora. U drugom flešbeku putujemo još dublje u prošlost, u zimu 1926. godine kada Mijin otac doslovno nema djeci što dati za jesti. Treći flešbek odvija se kada je on već mladić u dvadesetim godinama, na proljeće 1941. godine kada je proglašena NDH, a to je sjajno nadopunjeno stvarnim arhivskim dokumentarnim snimkama dolaska Pavelića u Liku i oduševljenje naroda.
Na nevjerojatno suptilan način "Proslava" prikazuje zbog čega se taj mladić priklonio ekstremističkim idejama. Prosječan je Mijo čovjek koji se očito rodio u najgore moguće vrijeme, a daleko od toga da bismo ga prema onome što vidimo opisali nekim zadojenim nacionalistom i ekstremistom. Svi su se, bit će, u njegovom kraju prijavljivali u ustaše vjerojatno i ne shvaćajući o čemu se tu radi, a posebno me fasciniralo u "Proslavi" što tako sjajno prikazuje kako su to živjeli ljudi samo nekoliko generacija ispred nas. Taj Mijo je po godinama mogao biti i moj djed, no život koji on i obitelj žive tih dvadesetih ili ranijih tridesetih bogami više podsjeća životu u kamenom dobu, nego današnjem životu.
Nezamislivo je to siromaštvo, užasavajuća bijeda, život kakav gotovo nitko od nas ne bi mogao preživjeti. Pogotovo jer se to događa u Lici, u planinama, mjestu za koje sam vrag zna zašto se netko ondje uopće odlučio doseliti gdje je svaka zima doslovno bila borba za goli život, a umiranje od gladi bila je realnost. Pa zato i ne treba čuditi da je takva najgora sirotinja uvijek najviše najebala, a i nekako ju je najlakše bilo zavesti raznim ideologijama uz koje obično ide neki imaginarni neprijatelj kojeg se može okriviti za vlastitu nesreću i patnju. Premda se radnja odvija u prošlosti, nažalost svjedočimo tome da te četrdesete godine 20. stoljeća nikako da prođu na ovim prostorima pa je i iz tog konteksta "Proslava" jako zanimljiv film koji je istovremeno svevremenski i univerzalan.
Primjedbe
Objavi komentar