Malo je filmova koji izazivaju takav šok, bijes kao što je to izazvala dokudrama Tunižanke Kaother Ben Hanie. Zanimljivo je da je "The Voice of Hind Rajab" već treći njen film nominiran za Oscara nakon što je isto ranije uspjelo "Čovjeku koji je prodao svoju kožu" i dokumentarcu "Četiri kćeri". Ovaj puta je nominiran njen igrano - dokumentarni film u kojem prikazuje stravičnu sudbinu petogodišnje djevojčice Hind Rajab koju su 2024. godine Izraelske obrambene snage ubile tijekom opsade Pojasa Gaze. U prvom valu napada izraelske vojske ubijeni su svi oni koji su bili s djevojčicom u autu, a ona je uspjela nekako dobiti palestinsku organizaciju Crvenog polumjesaca.
Call centar te humanitarne organizacije nalazi se osamdesetak kilometara dalje u Ramali na Zapadnoj obali, a Ben Hania je odlučila koristiti stvarni zvučni zapis poziva, stvarni glas na kraju ubijene djevojčice i rezultat toga je baš jeziva i stravična drama od koje ti se život jednostavno mora smučiti. Odlučila se ona za minimalistički pristup jer kompletan film je snimljen u pozivnom centru, no svejedno je to efektno i iznimno intenzivo. Doslovno ona pokušava do u svakog detalja pratiti stvarne događaje pa tako u finišu filma na mobitelima kojima humanitarci pokušavaju organizirati pomoć, vidimo stvarne snimke tih stravičnih trenutaka nemoći, bespomoćnosti i očaja.
Premda smo i ranije mogli gledati filmove koji su bili hibridi igranog i dokumentarca, ne sjećam se da je netko ovako brzo jednu tako važnu i aktualnu temu uspio prenijeti na film. Odlično je to snimljeno, glumci su uvjerljivi pa tako Motaz Malhees glumi Omara, operatera u pozivnom centru koji se prvi javlja na očajnički poziv iz Njemačke, a glas s druge strane u panici i očaju mu govori da je dijete zaglavilo u autu tijekom napada Izraelaca. Od tog trenutka Omar uspostavlja kontakt sa samom Rajab, čiji su krici strašniji jer znamo da su stvarni i svjesni smo u kakvom je strahu to malo dijete oko kojeg se nalaze izrešetani članovi obitelji.
Omar ubrzo utvrđuje da se djevojčica nalazi na benzinskoj postaji udaljenoj najviše osam minuta vožnje od najbližih kola hitne pomoći, a neki od najmučnijih trenutaka filma sastoje se jednostavno od prikaza digitalne karte Crvenog polumjeseca na kojoj se vozilo hitne pomoći polako probija razorenim ulicama. No, problem je što protokol sprječava da se vozilu jednostavno naredi da krene. Koordinator na terenu, Mahdi (Amer Hlehel) mora objasniti naglom Omaru da ne može samo javiti vozačima da odmah krenu. Najprije mora osigurati jasnu i sigurnu rutu kojom će se kretati, a to zahtijeva dugotrajnu koordinaciju s Međunarodnim odborom Crvenog križa i Koordinatorom vladinih aktivnosti na teritorijima, jedinicom unutar izraelskog Ministarstva obrane.
Nekontrolirani juriš ambulantnih kola kroz ratnu zonu značio bi gotovo siguran pogodak i smrt tima hitne pomoći i svi su već očajni, a snimila je Ben Hania zaista beskompromisnu i upečatljivu dramu koju nije lako samo tako izbaciti iz glave nakon gledanja. Osvojila je ova Tunižanka za ovaj film već nagradu žirija na festivalu u Veneciji, a kako je "Glas Hind Rajab" snimljen u tuniško - francuskoj koprodukciji, tako je bio i nominiran za europski film godine. Naravno da je riječ o filmu koji jasno i neskriveno zauzima stranu u izraelsko - palestinskom konfliktu, no kojoj god strani više naginjali, nešto ovakvo je strašno, jezivo, neoprostivo, a nažalost to nesretno dijete sigurno neće biti i posljednje koje je stradalo u ovom pa i ostalim ratnim obračunima.
Primjedbe
Objavi komentar