Pulskog filmaša Andreja Korovljeva zapamtio sam po sjajnom dokumentarcu "Tusta" o neprežaljenom i zbilja prerano preminulom frontmenom legendarnog pulskog punk banda "KUD Idijoti". Bio je to baš dobar i vrijedan biografski glazbeni dokumentarac kakve i inače preferiram, pogotovo kada su protagonisti ljudi koji su stvarali muziku koju sam u nekom periodu života slušao. Kako je Korovljevu Pula očito glavna inspiracija, tako je on u pedesetim godinama odlučio debitirati i s dugometražnim igranim filmom koji je snimio po romanu "Pula" Vladimira Stojsavljevića.
I ne može se tu ništa posebno prigovoriti ni glumcima, ni režiji, ni scenariju, no najveći problem "Hotela Pula" je što u njenu priču baš i nisam uspio do kraja povjerovati. Mračna je i tužna to romantična drama čija se radnja odvija 1995. godine u Puli, a glavni likovi su tamošnja jedva punoljetna maturantica Una (Nika Grbelja) i sredovječni izbjeglica iz Bosne Mahir (Ermin Bravo). Jednostavno nisam uspio povjerovati u to da bi se mlada, divlja, buntovna pankerica mogla zaljubiti u tipa koji ne samo da bi joj mogao biti tata i ne samo da živi u Hotelu Pula u kojem su smješteni izbjeglice iz Bosne, već je on tip koji djeluje kao da mu se uopće ne živi.
Od početka nam je jasno da je Mahir doživio nešto nezamislivo prije nego što je uspio pobjeći, a već u uvodnoj sceni čujemo njegovog cimera kako priča psihologu o strahotama koje je prošao. Četnici su zarobili njega i nekoliko njegovih kolega i natjerali su ih da si sami moraju odrezati ruku, a slične stravične priče prošli su i ostali. Mahir je tip tupog pogleda u prazno za kojeg postupno otkrivamo da je nekoć imao i ženu, a djeluje on kao da samo čeka da mu vrijeme prođe. Njegova prošlost je nepoznata iako je očito da mu se nešto strašno dogodilo, a sasvim slučajno će mu se put susresti s odličnom učenicom Unom.
I ona je usamljena, nesretna, a živi s mamom i mlađim bratom nakon što ih je tata ostavio na početku rata i navodno preselio u Italiju. Izlazi ona svake noći s društvom i ide na dobre, stare punk koncerte, a fascinirat će je taj visoki čovjek u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim godinama života koji kao da osjeća svu bol ovog svijeta. Malo, pomalo će se njih dvoje upustiti u romansu, koja kao da će kod Mahira vratiti neku nadu u život dok mi je nekako ostalo potpuno nejasno zašto će se Una upustiti u tu vezu. Iz mladenačkog hira, zato što će u Mahiru prepoznati sličnu usamljenu i neshvaćenu dušu, a lako je za pretpostaviti da to nije jedna od onih veza koje imaju perspektivu i budućnost.
Primjedbe
Objavi komentar