Ova izvrsna epska saga čija se radnja proteže kroz gotovo pola stoljeća ne samo da je bila japanski kandidat za Oscara, već je postala i najuspješniji japanski igrani film na tamošnjim kino blagajnama zaradivši na domaćem tržištu gotovo 130 milijuna dolara. Ispred "Kokuho" su po zaradi ostala tek četiri crtića, a iako ovaj baš divan film nije došao do nominacije za najbolji strani film, nominiran je u kategoriji najboljih maski i make-upa. Film je to u kojem pratimo život velike zvijezde japanskog tradicionalnog kazališta kabukija, Kikua Tachibanu (Ryo Yoshizawa), sina yakuze iz Nagasakija kojeg će pod svoje uzeti majstor kabukija Hanai (Ken Watanabe).
Kabuki je tradicionalna i specifična forma kazališta koja se razvila početkom 17. stoljeća u Japanu, a poznata je po stiliziranoj glumi, raskošnim kostimima, snažnoj šminki i naglašenim pokretima glumaca. Potpuno se kabuki razlikuje od onoga što mi zapadnjaci zamišljamo kao kazalište, a prvaci kabukija obično su najveće zvijezde u Japanu. Specifična je ova vještina u kojoj potpuno do izražaja dolaze poznati japanski perfekcionizam, disciplina i preciznost, a posebna po tome što sve uloge pa i ženske igraju muškarci. I danas je kabuki važan dio kulturne baštine Japana, a radnja filma kreće početkom šezdesetih u Nagasakiju gdje je Hanai stigao na proslavu Nove godine koju je organizirao šef klana yakuza Tachibana.
Igrom slučaja na programu će biti i kabuki u kojem će nastupiti 13-godišnji Kikuo, a iste noći Tachabanu će napasti rivalski klan i eliminirati ga pred očima sina. Dječak će se zakleti na osvetu, no ubrzo će ga pod svoje uzeti Hanai i početi ga vježbati u toj kazališnoj vještini. Drugi učenik bit će Hanaijev sin pošto je tradicija da sinovi u kabukiju nasljeđuju očeve kazališne prvake, a iako će Kikuo i Shunsuke (Ryusei Yokohama) ubrzo postati kao braća, s vremenom će se između njih razviti rivalstvo jer samo jedan može biti nasljednik samog majstora. Donosi ovaj vizualno impresivni i koreografirani film nevjerojatan uvid u taj egzotičan svijet te drevne vještine.
Režiju potpisuje Lee Sang-il, Koreanac iz Japana (Zainichi nazivaju Koreance rođene u Japanu) i to po istoimenom romanu Shuichia Yoshide s kojim je i ranije radio na krimiću "Villian". Zanimljivo je kako su dva mlada glumca godinu i pol dana uoči početka snimanja vježbali kabuki kako bi ga mogli što uvjerljivije i vjernije prenijeti, a koliko je ta vještina i dalje popularna u Japanu, najbolje svjedoči ta sjajna prođa na kino blagajnama. Zapadnjački kritičari često su "Kokuho" uspoređivali s kultnim "Whiplash" jer oba filma prikazuju ekstremnu posvećenost umjetnosti i psihološki pritisak koji prati težnju prema savršenstvu.
Pravi je to ep o pokušaju dostizanja umjetničkog savršenstva, a "Kokuho" kroz desetljeća života protagonista prikazuje ambiciju, žrtvu i strogu disciplinu koja stoji i iza kabukija. Daleko od toga da sam neki stručnjak za kabuki, no koliko sam čitao, japanski kritičari su upravo tu detaljnu rekonstrukciju scenskog svijeta kabukija opisali kao savršenu i zapanjujuće uvjerljivu. I "Kokuho" sjajno pokazuje kako je japanska kultura potpuno drukčija od naše zapadnjačke, a premijeru je imao u redateljskim večerima festivala u Cannesu. Divan, poseban film, jedna od onih epskih drama kojoj nimalo ne škodi trajanje od gotovo tri sata jer imao sam dojam da bih ovu fascinantu priču mogao gledati vječno.
Primjedbe
Objavi komentar