Iz razumljivih razloga iz Rusije već neko vrijeme ništa ne stiže kada je riječ o filmu. Dijelom i zato što je većina onih koji vrijede napustila svoju zemlju, a ondje su bit će ostali uglavnom poltroni koji se bave propagandom. Kirill Serebrenikov svakako ne spada u red poltrona, imao je on s Putinovim režimom problema i prije početka rata s Ukrajinom, a nakon početka rata napustio je Rusiju i snima po Europi. U Njemačkoj je tako snimio stiliziranu biografsku dramu o nacističkom zločincu, doktoru Josefu Mengeleu, jednom od valjda najgorih ljudi u povijesti čovječanstva. Kao inspiracija mu je poslužio roman Oliviera Gueza koji zamišlja kako su mogle izgledati godine i desetljeća njegovog skrivanja i bježanja po Južnoj Americi.
Nije "The Disappearance of Josef Mengele" ni izbliza klasična biografska drama. Skačemo tu stalno kroz vrijeme, a odlučio se Serebrennikov za crno - bijelu tehniku, osim u grotesknim segmentima koji se događaju za vrijeme II svjetskog rata u Auschwitzu. Ima u tome zasigurno puno simbolike jer boja kao da simbolizira da je za tog monstruoznog zločinca to bilo najsretnije vrijeme. Priča tu zapravo kreće 2023. godine na studiju medicine negdje u Brazilu gdje studenti promatraju kostur čovjeka koji je nekoć radio nezamislive ekseprimente na ljudima i ne znajući tko je on. U većini ostalog vremena pratimo Mengelea (uvjerljivi August Diehl) dok se on tijekom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih kreće između Argentine, Bolivije i Brazila uz jedan kratak povratnički izlet obitelji u Njemačku.
Pratimo tu odnos s njegovom drugom ženom Marthom (Friederike Becht), kao i sa sinom Rolfom koji ga potkraj sedamdesetih posjećuje u Brazilu gdje se ovaj skriva pod lažnim identitetom. Pokušava Mengele opravdati svoje postupke sinu koji djeluje kao moderni zapadnoeuropski mladić s kraja sedamdesetih. I dalje sav zanesen nacizmom on i dalje bulanca o Hitleru, tvrdi da nije radio ništa pogrešno, već da su i svi ostali činili isto pa poslije svu krivnju prebacili na njega. Kad ga Rolf izravno pita je li zaista činio eksperimente na ljudima, prebacujemo se na taj jezivi 16-milimetarski segment u boji na njegovo radno mjesto u Auschwitz. Serebrennikov ovdje prikazuje Mengelea kao osobu koja postupno tone u izolaciju, paranoju i potpuno se raspada.
Nije on prikazan kao tipični filmski karizmatični negativac ili demonizirana figura, nego kao čovjek opsjednut vlastitim preživljavanjem i prošlošću koju nikada ne priznaje. Redatelj namjerno izbjegava spektakularizaciju zla i umjesto dramatiziranja njegovih zločina, naglasak stavlja na njegovu svakodnevicu u egzilu, na skrivanje, promjene identiteta i stalni strah od otkrivanja. U takvom pristupu Mengele se prikazuje kao moralno prazna figura jer on ne pokazuje kajanje, niti stvarno suočavanje s vlastitim djelima. Odlučio se Serebrennikov ovdje za sporiji ritam i introspektivan ugođaj, a Mengele je često tu sam i narator. Do kraja se on zapravo pretvara u usamljenu i gotovo beznačajnu figuru, odsječenu od svijeta, obitelji i političkog konteksta koji ga je nekada štitio.
Time kao da se želi dodatno potencirati banalnost i ispraznost života čovjeka koji je počinio ekstremno zlo, a ostatak života proveo skrivajući se od odgovornosti. Vidimo ovdje i kako je u Južnoj Americi svo to vrijeme postojala prava mreža nacista i njihovih pomagača koji su im pomagali u skrivanju. Djeluje od početka do kraja baš groteskno i jezivo, ugođaj je nelagodan jer Mengelea ovdje prikazuje Serebrennikov kao nevjerojatno odbojnog i odvratnog tipa koji postupno gubi vrijeme s realnošću. Premijeru je "Nestanak Josefa Mengela" imao u posebnom programu festivala u Cannesu, a zanimljiv je to i provokativan film koji pokušava istražiti tko je bio taj gnjusni zločinac.
Primjedbe
Objavi komentar