Poznati engleski glumac Benedict Cumberbatch svu raskoš svog talenta još jednom je pokazao u nezavisnoj psihološkoj drami koja na kraju gotovo prelazi u horor. Problem je samo što je "The Thing with Feathers" dosta košmaran i kaotičan film, težak za gledanje, čak i nekako manipulativna high - concept drama o borbi s tugom i gubitkom. Scenarist i režiser Dylan Southern do sada je uglavnom snimao dokumentarce, a sada je odlučio snimiti iznimno stiliziran, modernistički, prilično apstraktan film prema romanu "Grief Is the Thing with Feathers" Maxa Portera. Cumberbatch je sjajan kao autor slikovnica za djecu kojem će iznenada umrijeti žena i ostat će on sam s dva malena sina.
Mi ne znamo zbog čega je i kako njegova žena umrla, ne znamo ni kako je izgledala, a on prolazi kroz tešku fazu i jednostavno se ne snalazi u tim novim, tragičnim okolnostima. Povremeno mu pomaže brat (Sam Spruell), a dijelom on tugu i gubitak pokušava potisnuti poslom crtajući novu slikovnicu (ili strip) čiji je glavni protagonist mutant čovjeka i vrane. No, u jednom trenutku stvarnost i fantazija kao da će se početi stapati jer to jezivo stvorenje veliko poput čovjeka kojem je glas dao David Thewlis počet će mu se ukazivati i u stvarnosti. Tako se barem čini tati koji ni sam više ne zna halucinira tu vranetinu ili je ona stvarna, a da im se otac potpuno raspada primijetit će i njegovi sinovi. Jedan će drugoga tako pitati u jednom trenutku "Hoće li tata ikad više biti normalan?" dok drugi odgovara protupitanjem "Jel i tata ikad bio normalan?".
Do kraja će se sve to razletiti i postati prilično nerazumljivo i neshvatljivo jer će se u jednom trenutku činiti kao da će ta vranetina preuzeti brigu o djeci dok tata sve više ponire u alkoholizam. Pa će se činiti da ta vrana sve njih brani od nekih još puno strašnijih čudovišta, a film će na kraju gotovo skliznuti u horor. Ostalo mi je potpuno nejasno što ta vrana uopće simbolizira. Je li ona neka vrsta simbola tuge ili pak neka bizarna vrsta terapije za neutješnog čovjeka srednje klase iz Londona koji se potpuno razletio i ne zna kako dalje. Bizaran je to film koji bi možda bolje funkcionirao kao klasična psihološka drama o nesposobnosti nošenja s tugom i boli nakon smrti bliske osobe dok ovako ostaje to prilično čudno, nedorečeno i bez puno smisla.
Primjedbe
Objavi komentar