Rekli bi cinici da "kasno Marko na Kosovo stiže" jer rat u Afganistanu je već davno svršeno vrijeme i trenutačno su aktualni neki drugi ratovi, no američki dokumentarist Dan Krauss odlučio se sada pozabaviti lažima američkih administracija o najdužem ratu koji su SAD ikad vodile. Kao predložak za "Bodyguard of Lies" poslužili su tzv. Afganistanski papiri koje je Washington Post počeo objavljivati 2019. godine kada su po prvi puta javnosti predočeni službeni dokumenti iz kojih je bilo očito da je intervencija u ovoj srednjoazijskoj zemlji od početka bila osuđena na propast. U prvom planu filma je tako suočavanje činjenica sa službenim narativom još od vremena Georga Busha mlađeg kada se krenulo u obračun s Al-Qaedom i talibanom pa preko Obame, Trumpa i Bidena koji je konačno Amerikance nakon punih 20 godina odlučio povući.
Pitanje svih pitanja glasi što se zapravo postiglo u tih dva desetljeća, osim što se zdrobila nezamisliva količina novca, na desetke tisuća ljudi izgubilo je živote, a Afganistanom i danas ponovno vladaju talibani? Odgovor je vrlo jednostavan i glasi jedno veliko ništa. Od početka slušamo tu visoke dužnosnike, poglavito u Bushevoj vladi, poput Donalda Rumsfelda kako javnosti svjesno laže da se u Afganistanu postiže napredak. Sve što on govori iz današnje perspektive djeluje potpuno suludo i nadrealno, a to potvrđuju i brojni nekadašnji časnici u američkoj vojsci, obavještajci i razni niži dužnosnici koji tvrde da su od početka s terena slali potpuno drukčije podatke.
Među sugovornicima je i danas umirovljeni general David McKieran koji je oko godinu dana bio glavni zapovjednik američkih snaga u Afganistanu da bi 2008. godine bio otpušten jer je smatrao da rat nema smisla. Osim za proizvođače oružja, razne privatne kontraktore i slične koji su se tijekom dvadesetogodišnjeg rata uspjeli fino obogatiti, a utrošene su milijarde i milijarde dolara američkih poreznih obveznika. I ne samo to, slušamo ovdje ljude koji su bili ondje u to vrijeme i koji su svojim očima vidjeli kako ti novci nestaju raznim kanalima ili su se bacali na izgradnje nečega što bi već sljedećeg dana odletjelo u zrak samo da bi se opet iznova gradilo.
Novaca koji su se bacali na izgradnje škola ili vrtića u koje nitko nije išao zbog straha jer su oko njih padale granate, a osnovna premisa ovog dokumentarca je da pobjeda u afganistanskom ratu zapravo nikada i nije bio cilj. Već je cilj bilo stvaranje percepcije kod američke javnosti da se rat dobiva, da se ostvaruje neki napredak, a istina je zapravo bila potpuno drukčija. Jedan od producenata "Tjelohranitelja laži" bio je i već legendarni američki dokumentarist Alex Gibney i vrhunski je to primjer istraživačkog novinarskog dokumentarca. Premda je tematika sada ipak passe, svejedno ovaj film može poslužiti kao ogledni primjerak o tome kako i zašto se vode suvremeni ratovi i koji je njihov smisao uopće.
Primjedbe
Objavi komentar