Pjesnici su čuđenje u svijetu, napisao je u pjesmi "Pjesnici" Antun Branko Šimić, a toga se očito drži i naslovni (anti)junak briljantne kolumbijske tragikomedije Oscar Restrepo (Ubeimar Rios). On je neugledni čovječuljak u pedesetim godinama života koji je uvjeren da pjesnik mora patiti, život mu mora biti mizeran i prepun razočaranja kako bi njegova poezija mogla biti iskrena. I zbilja on tako i živi jer njegov život je potpuni kaos i nakon što ga je ostavila žena s kćeri i izbacila iz kuće, živi on sa 80-godišnjom mamom. No, problem je što ni takav način života Oscaru nije donio ništa na profesionalnom planu jer posljednju zbirku poezije on je objavio još kao mladić prije tridesetak godina.
Nekoć je on predavao na fakultetu, no sada se ponaša kao luđak, izluđuje sve oko sebe, životari, žica staru mamu novac od penzije, ali i dalje se on ponaša kao pjesnička zvijezda i gnjavi sve oko sebe da je pjesništvo sveta misija i zadaća i da pjesnici moraju biti neshvaćeni. Naravno da on i loče kao svinja pa kada se napije samo se sruši na ulici i ondje odspava, a s njim puno veze ne želi imati ni njegova kćer Daniela koja bi uskoro trebala upisati fakultet i treba joj i njegova financijska pomoć. Tada će Oscarova sestra povući vezu i dogovoriti mu posao nastavnika u srednjoj školi gdje ne samo da će na nastavu dolaziti pijan, već će i pod satovima piti iz termosice u kojoj je tekila umjesto kave.
No, sve će se promijeniti kada sazna da njegov razred pohađa i 15-godišnja Yurlady koja piše poeziju. Tada će Oscar sebi nametnuti misiju da od te ne baš zainteresirane djevojčice stvori pjesničku zvijezdu i da je usmjeri pa će je povezati sa svojim pjesničkim kružokom i to baš u vrijeme kad se u Medellinu održava pjesnički festival. I naravno da će se sve to pretvoriti u potpunu katastrofu u jednom od najduhovitijih i najsmješnijih filmova koje sam u zadnje vrijeme gledao jer Oscar će u Yurlady projecirati i svoje frustracije te će postati uvjeren da ona može postići ono što on nikad nije uspio i da će joj on biti mentor. Problem je samo što ona dolazi iz jedne od onih siromašnih obitelji koja živi u faveli i u stanu od tridesetak kvadrata je valjda njih deset.
Pravo je to ludilo od filma i Kolumbijac Simon Mesa Soto (Amparo) potvrdio se kao jedan od najzanimljivijh latinoameričkih filmaša svoje generacije. Premijeru je "Pjesnik" imao u sekciji Un Certain Regard festivala u Cannesu gdje je osvojio nagradu žirija, a film je bio i kolumbijski kandidat za Oscara. Vidjet ćemo do kraja što će se tu izroditi iz najboljih i iskrenih namjera, a odlučio se Soto za kameru iz ruke i naturalistički, gotovo dokumentaristički stil koji filmu daje dodatnu autentičnost i uvjerljivost. Sjajna je to tragikomedija ili crna komedija koja na pomalo ciničan način istražuje što se događa kada osoba dođe u neke godine i shvati da život nije ispao onako kako je zamišljao.
Autodestruktivnost je preblaga riječ za opis Oscara jer on zapravo konstantno sam sebe sabotira, a ne želi priznati da je najveći razlog za njegov neuspjeh u privatnom i profesionalnom životu on sam, ne okolnosti u kojima se našao. Istovremeno je "Un Poeta" i perfektna satira klasnih odnosa i tih pomalo snobovskih i samodopadnih umjetničkih krugova koji su često sami sebi svrha. Kroz lik Yurlady i njezino okruženje vidi se jaz između ljudi koji dolaze iz skromnijih sredina i kulturnih institucija koje često tvrde da su otvorene za sve, ali u praksi funkcioniraju prema nepisanim pravilima i društvenim privilegijama.
Kad vide jednu siromašnu djevojku iz favele kako piše pjesme, ti pjesnici kao da će je ukalupiti i pretpostavljat će da ona mora pisati o patnji, teškim životnim uvjetima i tim temama na koje se pale dobrostojeće društvene elite. No, Yurlady i nije posebno zainteresirana za pjesništvo i pristaje ona sudjelovati u svemu tome ponajviše zbog poklona, a cijela situacija će biti pogurnuta preko apsurda kada se ta dva svijeta spoje. Ti pjesnici, književnici, profesori i kulturni djelatnici ovdje nisu prikazani kao uzvišeni čuvari umjetnosti, nego kao obični ljudi puni sujete, natjecateljskog duha, nesigurnosti i potrebe za priznanjem pa vidimo kako se iza velikih riječi o umjetnosti često kriju taština, frustracije i borba za status.
I tu Oscar ima posebnu ulogu jer on istodobno prezire te književne krugove, ali očajnički želi njihovo priznanje pa po tome "Un Poeta" ne ismijava samo društvene elite i kulturne institucije, nego i samu ideju umjetničke veličine. Iako je riječ o filmu pomalo melankoličnog duha i tona, nevjerojatno je to duhovito, ironično i cinično. Pomalo me "Un Poeta" podsjetio na nedavni argentinski film "El ciudadano ilustre", podjednako briljantnu i ironičnu crnohumornu satiru o sujeti umjetnika i onih koji bi to željeli biti. Samo što Soto odlazi tu još i korak dalje i cijelu priču na kraju dovodi do potpunog apsurda, a najveći uspjeh filma je što se tu ne smijemo tom rođenom gubitniku, već njegovim iluzijama i neskladu između onoga što ljudi o sebi misle i onoga što stvarno jesu.
Primjedbe
Objavi komentar