Mladi austrijski filmaš Bernhard Wenger i ne skriva da mu je očigledni uzor Šveđanin Ruben Östlund i njegove britke, otrovne društvene satire. Jednom takvom debitirao je i Wenger u tjednu kritike festivala u Cannesu, a bio je "Pfau - Bin Ich Echt?" ili jednostavno "Paun" također zanimljiva, ali prilično bizarna satirična crna komedija. Glavni junak je tu Matthias (Albrecht Schuch), suvlasnik agencije koja se naziva My Companion u kojoj će mušterije za određenu cijenu pronaći rješenje za sve vrste praznina u svojim životama. Ako postoji neko dijete koje treba lažnog tatu pilota da se pojavi na školskom danu karijera i sve impresionira, Matthias je tu.
Matthias je tu i ako neka starija gospođa treba partnera za odlazak na koncert klasične glazbe jer sjajan je on u vođenju vrhunskih intelektualnih razgovora o glazbi. Tu je on ako je i solo gay tipu potreban lažni partner za pregledavanje apartmana koji misli unajmiti, ma vjerojatno nema situacije u kojoj se Matthias ne može snaći. No, dok je on profesionalno iznimno uspješan i puno pažnje posvećuje pripremi za te uloge, njegov život će se potpuno početi raspadati. Njegova djevojka Sophia (Julia Franz Richter) ga je odlučila ostaviti jer je shvatila da on jednostavno više nema vremena kako bi bio on sam.
Ostat će Matthias tako sam u luksuznoj kući u predgrađu Beča, a kao da će ga to navesti da počne razmišljati o tome kako je usred svih tih uloga i pretvaranja izgubio doticaj sa samim sobom i da je zapravo zaboravio tko je zapravo on. I vodit će ga to na prilično otvoreni put ponovnog samootkrivanja, a kako će se to događati, tako će sve više počinjati patiti i njegov posao. Osim Östlundu, Wenger očito puno toga duguje i grčkom apsurdistu Jorgosu Lantimosu jer i "Peacock" na trenutke djeluje apsurdistički, deadpanovski, s likovima potpuno distanciranima i hladnima koji kao da nisu s ovog svijeta.
Kako će vrijeme prolaziti, ta Matthiasova egzistencijalna kriza postajat će sve ozbiljnija, a paralelno će sve to biti i sve smješnije, samo da bi potpuno eskaliralo u finišu na elitnom zadatku kada će se on potpuno raspasti. I to u sceni koja me prilično podsjetila na jednu od nezaboravnih scena u Östlundovom "Square". Uspješna je "Peacock" satira na to dokono, pomodarsko društvo koje više ne zna što bi sa sobom pa izmišlja svakakve gluposti nadajući se da će biti zadovoljnije, no nikako ne uspijeva. Tako i sam motiv pauna tu funkcionira kao metafora za vanjski sjaj i samoprezentaciju koja prikriva unutarnju prazninu, a u središtu pažnje nalaze se usamljenost, gubitak osobnog identiteta i pritisak da se neprestano igra uloga koja će biti prihvatljiva drugima. Izvrstan je Schuch kao tip koji je usavršio posobnost savršene prilagodbe tuđim očekivanjima, no pitanje je koliko dobroga će mu to donijeti u stvarnom životu koji mu klizi iz ruku.
Primjedbe
Objavi komentar