Grk Alexandar Avranas zabljesnuo je već prvim filmom, šokantnom čudnovalnom psihološkom dramom "Miss Violence" koja mu je donijela Srebrnog lava u Veneciji za najboljeg režisera. I čovjek je nakon toga jednostavno nestao. U Poljskoj je kasnije snimio bizarni mračni triler "Dark Crimes" s Jimom Carreyem u ulozi izmučenog detektiva pa se opet vratio kući kako bi snimio "Love Me Not" koji je također prošao dosta nezapaženo, a sada je stigao malo do Švedske. I to kako bi snimio misterioznu dramu čija se radnja odvija 2018. godine, a premijeru je "Quiet Lifes" imao u sekciji Horizonti festivala u Veneciji.
Pratimo tu četveročlanu obitelji, Sergeja (Grigorij Dobrigin) i Nataliju (Čulpan Hamatova) i njihove dvije kćeri koji su morali pobjeći iz Rusije nakon što je zbog neslaganja s ruskim režimom Sergej napadnut nožem na ulici. No, ubrzo im istječe azil i stiže vrijeme za pokušaj produženja, a kada im se azil odbije, mlađa kćer će pasti u misterioznu komu. Doznat ćemo da je djevojčica oboljela od nečega što se naziva sindrom rezignacije, a svjedočila je ona napada na tatu i njena izjava trebala je biti ključni dokaz za dobivanje azila. I djeluje od početka do kraja nekako hladno, bizarno, dehumanizirajuće, a opet ne onako u prepoznatljivom stilu grčkog čudnog vala.
Sve se to dodatno potencira minimalističkim interijerima, statičnom kamerom i dugim kamerama, a i gluma je očito intencijski nekako prigušena, gotovo lišena emocija. Zbog toga dijelom i ne možemo razviti empatiju prema ovim ljudima koji će shvatiti da njihovo dijete nije jedino koje pati od tog misterioznog sindroma, već on kao da ponajviše pogađa upravo djecu azilanata. Baš čudan film kojim je Avranas možda tim neobičnim stilom pokušao dodatno sugerirati koliko je taj sindrom koji postoji i u stvarnosti čudan i neobjašnjiv, no definitivno "Quiet Life" neće biti film koji će se dugo pamtiti.
Primjedbe
Objavi komentar