Teško se sjetiti kada me neki film naživcirao više od ovog pozerskog modernističkog prepjevavanja još jednog klasika. Baš sam igrom slučaja nedavno pogledao "Bride of Frankenstein" genijalnog Jamesa Whalea, a Maggie Gyllenhaal je po motivima romana Mary Shelley odlučila snimiti bizarnu i potpuno promašenu papazjaniju koja gotovo djeluje kao da su Frankenstein i njegova nevjesta čudovišni Bonnie i Clyde. Doživio je "Bride!" sličnu sudbinu kao još jedan nedavni neuspješni eksperiment odnosno nastavak "Jokera", samo što je taj film u odnosu na ovaj zapravo remek-djelo. Vizualno je to ušminkano, ispolirano, postmodernistički, stilizirano, očito je da je Gyllenhaal stil stavila ispred supstance odnosno sadržaja.
A rezultat je otužan film koji sam uz ogromne muke uspio pogledati do kraja i odlučila je Gyllenhaal tu valjda ispremiješati sve žanrove. No, ponekad kada se zaigraš u kuhinji pa u smjesu ubaciš hrpu sastojaka, to jelo zna postati nejestivo, a takav je slučaj i s "Bride!". Odlučila je tako autorica priču koja počiva na gotičkom romantizmu i hororu začiniti i noirovskim ugođajem jer ipak se radnja, barem na početku, odvija u Chicagu tridesetih kojim vladaju zloglasni gangsteri predvođeni Alom Caponeom. Ili u ovom slučaju Lupinom u izvedbi Zlatka Burića. I taj povijesni okvir je intencijski stiliziran, anahronističan, nadopunjen nekom (također) lošom i iritantnom modernom muzikom.
I u takvom Chicagu će se pojaviti usamljeno Frankensteinovo čudovište (Christan Bale) koje već stotinu godina luta samo svijetom i odlučio je od znanstvenice Cornelie Euphronius (Annette Bening) koja se bavi reanimacijom zatražiti da mu napravi družicu. Ona će mu nevoljko ispuniti želju i od djevojke Ide (Jessie Buckley) koja je skončala dok je bila u društvu mafijaša, napraviti Frankovu nevjestu. I krenut će tako njih dvoje na put Amerikom poput čudovišnih Bonnie i Clydea te će za sobom ostavljati krvavi trag, a pratit će ih detektivski par (Peter Sarsgaard i Penelope Cruz).
Zamišljen je "Bride!" kao svojevrsna feministička reinterpretacija klasične priče i Gyllenhaal tu središnji motiv “stvorene žene” koristi kao metaforu za društvenu konstrukciju ženskog identiteta. Jer stari Frankenstein si je onomad početkom 19. stoljeća družicu zamislio kao objekt uz koji će kratiti vrijeme, a ovdje je ona subjekt koji je zapravo nositelj cijele priče dok Frank djeluje kao njen priljepak. I nije to zapravo uopće bila loša zamisao, no izvedeno je to na nevjerojatno loš način, a ktome je film užasavajuće dosadan. Kako vrijeme prolazi, prelazi to iz lošeg u još gore i jednostavno je "The Bride!" bio film koji sam pogledao uz puno, puno muke.
Primjedbe
Objavi komentar