Bill Lawrence posljednjih se godina isprofilirao kao jedan od najuspješnijih američkih autora humorističnih serija. I moram priznati da me njegovi "Ted Lasso" i "Shrinking" nisu posebno impresionirali, zapravo nakon što su mi u početku obje serije bile simpatične, vrlo brzo se to pretvorilo u sladunjavo moraliziranje. Ne znam, možda mi ne leži taj tzv. "empatijski humor" u kojem šale ne dolaze iz cinizma i ismijavanja likova, već više iz njihovih ranjivosti, a od identičnog stila humora Lawrence ne odustaje ni u najnovijoj seriji. Glavni junak serije u izvedbi standardno raspoloženog Stevea Carrella je 60-godišnji pisac pulp romana Greg Russo koji se nikako ne može oporaviti od toga što ga je žena nekoliko godina ranije ostavila i tada se on potpuno zatvorio u sebe.
Ponovno je on smotani i pomalo asocijalni tip koji uvijek želi učiniti nešto dobro, ali to ispadne potpuno krivo i nespretno, a završit će on na sveučilištu negdje na istočnoj obali kao gostujući profesor. I to ponajviše zato jer je ondje profesorica i njegova kćer Katie (Charly Clive) koja se našla u vrlo sličnoj situaciji kao i on jer ju je zbog mlade studentice Sunny (Lauren Tsai) ostavio njen muž, također profesor Archie (Phil Dunster). Očito je slična formula u kojoj je glavni lik simpatični, dobrodušni tip kojem ništa ne polazi za rukom ponovno upalila jer baš poput Teda Lassa i Jimmya iz "Shrinking" on humorom i angažiranjem za rješavanje tuđih problema skriva nesigurnost i suočavanje sa svojom usamljenošću i strahovima.
Greg kao da zna kakav bi čovjek trebao biti, no misli da je već kasno za to, a autoironijom i sarkazmom kao da se pokušava sakriti. I opet su praktički svi likovi tu u svojoj srži dobrice poštenih i iskrenih namjera pa mi je i zbog tog tipičnog Lawrenceovog pomalo moralizatorskog pristipa to išlo na živce jer nekako u komedijama više volim likove poput Larrya Davida. Nije "Rooster" ni klasični američki sitcom, a niti tu imamo klasični zaplet i kulminaciju, već pratimo situacije kroz koje Greg kao da prolazi zakašnjelo sazrijevanje.
Jedna od glavnih polaznih točaka za humorne situacije u "Roosteru" je i generacijski jaz i nerazumijevanje među generacijama. Greg kojem je zapravo lik Roostera iz njegovih knjiga hrabriji, otvoreniji i samouvjereniji alter-ego i većina ostalih profesora na fakultetu, poput rektora Waltera Manna (John C. McGinley) su ljudi u šezdesetim godinama. Ljudi su to koji su većinu života proveli prije nego što je stigla ta politička korektnost i cancel kultura i ne paze oni baš puno što će reći dok se recimo likovi Katiene generacije kojoj pripada i profesorica književnosti Dylan Shepard (Danielle Deadwyler) nalaze negdje na pola puta između tih starijih kolega i studenata koji su osjetljivi kao mimoze na sve što im se kaže. Tako puno problema nastaje jer Greg nehotice kaže nešto što je neprihvatljivo tim novim pekmezastim generacijama, a iako je bilo to simpatično, šarmantno i zabavno, ne mogu reći da me u potpunosti "Rooster" oduševio.
Primjedbe
Objavi komentar