"The Passion of Joan of Arc" danas se smatra ne samo jednim od vrhunaca nijemog filma, već je povijesna drama koju je u Francuskoj snimio Danac Carl Theodor Dreyer jedan od najutjecajnijih filmova uopće. Za razliku od tada prevladavajućeg stila njemačkog ekspresionizma, Dreyer se koncentrirao gotovo isključivo na lica i emocije likova. Posebno se u tome ističe lik francuske nacionalne junakinje Ivane Orleanske u izvedbi Marie Falconetti, kojoj je to bila jedina veća filmska uloga te je i njena sudbina zapravo bila prilično tragična. Njena ekspresivna gluma i danas se ističe kao jedna od najboljih izvedbi u povijesti filma, a bez ijedne riječi na čudesan je način ona iznijela ovu ulogu.
Dreyer je sam napisao scenarij prema stvarnim povijesnim zapisima sa suđenja Ivane Orleanske. Nakon što je vodila francusku vojsku u brojnim bitkama protiv engleskih osvajača tijekom stogodišnjeg rata, Ivana je uhvaćena i dovedena je u Rouen gdje joj se sudi za herezu i vještičarenje. Tužitelji su francuski svećenici lojalni Engleskoj, a kako je ona tvrdila da je tijekom ratovanja primala božje upute i upute od raznih svetaca, tako su joj prišili i blasfemiju. Svi znamo kako je Ivan Orleanska skončala odnosno bila je ona jedna od brojnih žena kroz povijest koje su izgorjele na lomači, a taj strašni događaj je zapravo i klimaks Dreyerovog filma.
Pratimo tu u većini vremena mladu ženu okruženu uglavnom starim prdonjama koji je optužuju i po svaku cijenu je žele osuditi. A snimljeno je to zaista izvanredno i Dreyer je u "Patnji Ivane Orleanske" doslovno promijenio filmski jezik i izričaj. Odlučio se on za minimalističku scenografiju i fokusirao gotovo isključivo na emocije likova što je u to vrijeme bilo iznimno radikalno. U to vrijeme filmovi su koristili široke kadrove i kompleksnu scenografiju, no Dreyer se u potpunosti usredotočio na emociju likova, posebno Ivane Orleanske koristeći ekstremne krupne planove. U većini vremena u prvom planu je upravo lice Marie Falconetti, a postoje nepotvrđene legende da je Dreyer kojeg je pratio glas tiranina, natjerao glumicu da kleči na kamenju kako bi što bolje prikazala bol i patnju kroz koju prolazi.
Ta priča nikad nije potvrđena, a sjajan trik Dreyer je zato (potvrđeno) izveo kako bi njene progonitelje prokazao još grotesknijima pa izgledaju gotovo kao likovi sa slika nizozemskog renesansnog slikara Hieronymusa Boscha. I to slučajno jer je njih snimao iz žablje perspektive, a uspio je on pronaći bogami ekspresivne tipove upečatljivih lica koji i vizualno djeluju kao potpuni kontrast čistoće i svetosti Ivane Orleanske. Film je to koji i iz današnje perspektive odnosno puno stoljeće kasnije od njegovog nastanka djeluje senzacionalno, baš impresivno, kao nešto posebno. Zato i ne čudi da se Dreyera smatra jednim od najutjecajnijih filmaša svih vremena, no zato je sudbina Renee Jeanne Falconetti ovdje potpisane kao Maria prilično tužna i tragična.
U trenutku snimanja filma imala je ona 35 godina, a Dreyer ju je slučajno otkrio tijekom jedne predstave i to komedije po kojima je do tada bila zapravo i poznata. Zanimljivo je da joj je uloga Ivane Orleanske vrlo vjerojatno bila jedina filmska uloga jer se kasnije vratila kazalištu. Kad je počeo Drugi svjetski rat pobjegla je iz Francuske i to preko Švicarske za Brazil da bi se kasnije nastanila u Buenos Airesu. Cijelog života je bolovala od psihičkih bolesti, a umrla je 1946. godine u Argentini i to na prilično bizaran način. Kako se s godinama udebljala, sama sebi je nametnula strogu i striktnu dijetu kako bi izgubila kile i ponovno se vratila na kazališne daske. No, ta je samonametnuta dijeta bila tako stroga da je od nje umrla, a sudbina se pobrinula da nakon smrti završi kao lik kojeg je utjelovila pošto je njeno tijelo spaljeno odnosno kremirano.
Primjedbe
Objavi komentar