Još jednom se pokazalo da, barem u mom slučaju, cijenjeni ukrajinski dokumentarist Sergej Loznica posljednjih godina snima puno bolje igrane od dokumentarnih filmova. Bio je "Two Prosecutors" njegov prvi igrani film još od 2018. godine i "Donbassa" (u međuvremenu je ovaj neumorni filmaš snimio čak sedam dokumentaraca u kojima se uglavnom bavi poviješću zemalja s istoka Europe), a premijeru je imao u glavnom programu festivala u Cannesu. I izvrsna je to doku-drama, naturalistički triler čija se radnja odvija 1937. godine na vrhuncu Staljinovih velikih čistki koje su pomele praktički sve stare komuniste koji su dvadesetak godina ranije izvojevali pobjedu nakon revolucije.
Jasno da jedan film takve tematike nije mogao Loznica snimiti u Rusiji, već su "Dva tužitelja" snimljena u Latviji, a film je nastao u koprodukciji čak šest europskih zemalja iako se govori na ruskom jeziku. Inspiraciju za film Loznica je pronašao u priči sovjetskog fizičara, pisca i disidenta Georgija Demidova koji je i sam potkraj tridesetih završio u gulagu gdje je proveo dvadesetak godina. Do kraja života Sovjetski savez ga je proganjao i priče koje je pisao za života objavljene su tek posthumno devedesetih kada se SSSR raspao. I stilski je to tipičan Loznicin film, snimljen u naturalističkom stilu dugim scenama i uglavnom statičnom kamerom, a fascinantno je kako je on uspio sjajno prikazati to jezivo vrijeme.
Film je to koji izvrsno prenosi duh tog zlokobnog, suludog i potpuno apsurdnog vremena kada su ljudi završavali po gulazima ili su jednostavno bili eliminirani bez da bi im uopće bio jasan razlog. Shvatit ćemo tu da totalitarni sustavi dobrim dijelom i opstaju zbog poltrona, kao i da je brutalna istina da su Rusi dobrim dijelom tada voljeli Staljina baš zato što je bio čvrste ruke i nemilosrdno eliminirao bilo koga. No, prvenstveno je to film o bolesnoj birokraciji koja je zapravo rezultat tog sistema i koja štiti takve sisteme jednako kao što dovodi u opasnost sve one koji se usude zdravorazumski nešto učiniti i prigovoriti. Naravno da je tadašnjim stanovnicima SSSR-a bilo jasno da su te priče o unutarnjim neprijateljima i saboterima bile uglavnom izmišljene, no kada nema stvarnih vanjskih ili unutarnjih neprijatelja, tada ih treba izmisliti da bi bolesni sustav opstao.
Prvi tužitelj iz naziva filma je Kornjev (Aleksandr Kuznjecov), mladi idealistički pravnik koji je tek prije nekoliko mjeseci završio fakultet i tek je počeo raditi u gradu Brjansku, smještenom 380 km jugozapadno od Moskve. On će se jednog dana samo pojaviti u gradskom zatvoru kojim upravlja zloglasna tajna služba NKVD i to nakon što mu je stiglo bizarno pismo izvjesnog Stepniaka. Nekim čudom pismo koje je na kartonu napisao vlastitom krvlju stiglo je do ureda tužitelja i on se zainteresirao za njegovu priču u kojem taj dojučer visoki partijski funkcioner opisuje da NKVD-ovci hapse ljude bez dokaza, muče ih i prisiljavaju da optužuju sami sebe i druge ljude.
Tvrdi Stepniak da je sudbinu poput njegove doživjela cijela generacija starih komunista nad kojima se iživljavaju Staljinovi lojalisti. Do Stepniaka će doduše Kornjev stići tek nakon pokušaja opstrukcije zatvorskih upravitelja koji će ga prvo ostaviti da čeka cijeli dan pa će tvrditi da ovaj ne može primiti posjetitelje jer ima tifus, no nekako će mladi i uporni tužitelj doći do njega. Sve ono što će čuti potpuno će ga šokirati i odmah će se on zaputiti prema Moskvi kako bi na ono što se događa upozorio glavnog tužitelja Višinskog smatrajući da je sve to pogreška i da lokalni siledžije zloupotrebljavaju moć. No, taj idealistički pravnik vjerojatno neće ni slutiti kamo će ga to putovanje zapravo odvesti i brutalan je to i užasavajuće uvjerljiv pa i ciničan film koji perfektno prikazuje to vrijeme.
Od početka do kraja je to snimljeno fantastično i svaki lik je tu, shvatit ćemo do kraja, na svom mjestu i s razlogom kako bi nam produbio i proširio pogled na život u tadašnjem Sovjetskom savezu. Sve je sivo i tmurno jer radnja se događa negdje tijekom zime, likovi su nevjerojatno autentični i uvjerljivi, a iako se priča iz početka možda i razvija malo sporije, sve tu jako brzo sjeda na svoje mjesto. Moglo bi se "Two Prosecutors" gotovo opisati i kao horor verziju apsurdističke birokratske zavrzlame u kojoj se našao nesretni Jozef K. u "Procesu", baš dubinski uznemirujuća drama koja podjednako sa Staljinovim vremenom ima veze i s današnjim stanjem duha u Putinovoj Rusiji.
Primjedbe
Objavi komentar