Premda i nije snimio nešto puno filmova, Poljaka Krzysztofa Kieslowskog danas pamtimo kao velikog poetičara i jednog od najutjecajnijih europskih filmaša kasnog 20. stoljeća. Umjesto prema klasičnoj radnji ili akciji, njegovi filmovi teže intimnim, filozofskim i moralnim pitanjima, a razvio je on u kasnijoj fazi specifičan stil koji kombinira realizam s nečim metafizičkim. To je možda najprimjetnije u njegovoj poznatoj drami "The Double Life of Veronique" u kojoj je francuska glumica Irene Jacob odglumila dvije uloge. Weronika je mlada Poljakinja, a Veronique mlada Francuskinja.
Ne znaju one jedna za drugu, no one su potpuno identične i to ne samo fizički (kako ne bi bile kad ih glumi ista glumica), već i karakterno jer dijele one neku vrstu unutarnje povezanosti bez obzira što jedna živi u Poljskoj raspadajućeg komunizma, a druga u liberalnoj Francuskoj. "Dvostruki Veronikin život" nije jedan od onih filmova koji se trebaju pokušavati razumijeti u klasičnom narativnom smislu jer vjerojatno je to najlirskiji od svih filmova Kieslowskog. Ta njihova dvostrukost tu uopće nije objašnjenja racionalno, nema tu nekog klasičnog filmskog objašnjenja koje ćemo dobiti u nekom trenutku i kojim će nam autor dati odgovor na pitanje koje nas muči.
Ta dvostrukost je tu zapravo poetska metafora o paralelnim životima, mogućnostima i sudbini koje su dobrim dijelom i uvjetovane mjestom u kojem su rođene i u kojem žive. Obje su rođene istog dana i imaju iste probleme sa srcem. Obje prekrasno pjevaju, a da se baš posve ne pogubimo Kieslowski je film podijelio u dva dijela. U prvom pratimo život Poljakinje Weronike i njene ljubavne avanture, a potom selimo u Pariz. I gotovo nastavljamo ondje gdje smo prethodno stali. Pitamo se u tim trenucima je li to ista djevojka koja se nekako reinkarnirala na drugom kraju Europe, a do kraja se priča tu nekako slaže kao neobični mozaik jer tajni obožavatelj slat će Veronique neke tajne poklone koji kao da će imati neke minimalne veze s prvom pričom. Baš neobičan i poseban film, a prava je šteta što se odlučio umiroviti sa samo 53 godine nakon što je završio čuvenu trilogiju "Tri boje". Nije se, nažalost, imao ni prilike predomisliti jer je dvije godine kasnije umro nakon teškog infarkta.
Primjedbe
Objavi komentar